Inzulinska rezistencija: 10 simptoma koji mnogi godinama ne prepoznaju

Povezana je s nizom bolesti i stanja poput metaboličkog sindroma, povišenim krvnim tlakom, pretilošću, bolestima štitnjače, poremećajima funkcije spolnih žlijezda, šećernom bolesti i naposljetku s kardiovaskularnim bolestima, najčešćim uzrokom smrtnosti u većini razvijenih zemalja svijeta.

Radi se o stanju u kojem naše mišićne stanice postaju manje osjetljive na djelovanje hormona inzulina, ključnog hormona za prijenos šećera u krvi (glukoze) u stanice s ciljem omogućavanja energetskog metabolizma. Zbog otežanog „ulaska“ glukoze u stanice, beta stanice Langerhansovih otočića gušterače pojačavaju stvaranje i lučenje hormona inzulina dovodeći do hiperinzulinemije. Pojačano opterećenje beta stanica gušterače dugoročno kroz postupni porast koncentracije glukoze u krvi (glikemija) s posljedičnim razvojem šećerne bolesti tipa 2. I do pojave šećerne bolesti javlja se širi spektar simptoma i znakova kojim tijelo šalje znakove da mu postojeće stanje poremećene ravnoteže metabolizma ugljikohidrata nije „po volji“.

ZDRAVSTVENI PORTAL ADIVA LJEKARNI

10 simptoma/znakova koji ukazuju na inzulinsku rezistenciju

Kronični umor

Vjerojatno najčešća tegoba na koju se pacijenti žale u endokrinološkoj ordinaciji. Ovisno o toleranciji na kronični umor očekujemo veću, nekad i pretjeranu fokusiranost na osjećaj umora ili se isti jednostavno ignorira jer se dio pacijenata na njega navikne i živi s tim. Kroz dijagnostički postupak nužno je učiniti kompletnu krvnu sliku (KKS), hormone štitnjače, nekad i vitamin D da bismo obuhvatili i druga stanja i bolesti obilježene kroničnim umorom kao nespecifičnim simptomom.

Oticanje lica, ekstremiteta, nekad i trbuha

Među ranijim kliničkim znakovima inzulinske rezistencije je oticanje, odnosno pojačano nakupljanje tekućine u području lica, ekstremiteta, nerijetko i u području trbuha. Oticanje odražava pojačanu aktivnost inzulina djelovanjem na bubreg koji pojačano zadržava natrij i vodu. Drugi mogući mehanizam bi mogao se povezati s pojačanom propusnošću kapilara s posljedičnim pojačanim prijenosom tekućine iz krvotoka u druga tkiva.

Debljanje

Možda najčešći razlog ili povod odlaska na endokrinološki pregled je zbog porasta na tjelesnoj težini. Nerijetko u razgovoru s pacijentom saznamo da su se oscilacije na tjelesnoj masi i ranije događale, no uz promjene prehrane i uz pojačanu aktivnosti mršavljenje je bio relativno lako ostvariv cilj. Porast na tjelesnoj masi izravno je povezan s hiperinzulinemijom, a mehanizam koji to omogućava je pojačano nakupljanje masti u masnim stanicama (adipociti) i njihova otežana razgradnja. Svojim anaboličkim djelovanjem inzulin višak unesene i razgrađene glukoze pretvara u masti, otežan je proces razgradnje masti (lipoliza).

Nadutost i druge probavne smetnje

Sistemski karakter inzulinske rezistencije nerijetko se manifestira i nizom probavnih smetnji, a najčešće se pacijenti žale na nadutost. Neodgovarajuća prehrana s visokim udjelom ugljikohidrata s vremenom remeti ravnotežu crijevnog mikrobioma, pogoduje pojačanom razvoju „loših“ bakterija koje fermentacijom šećera i proizvodnjom suviše plina dovode do nadutosti, nerijetko praćene bolovima u trbuhu. Također dolazi do pojačane propusnosti crijevne barijere i pojačanog unosa lipopolisaharida, što dodatno potencira kroničnu sistemsku upalu niskog intenziteta, stanjem koje sve više povezujemo s inzulinskom rezistencijom.

Poteškoće koncentracije

Kognitivne smetnje se javljaju povremeno i uglavnom su kraćeg vremenskog trajanja. Odražavaju oscilacije glikemije obilježene relativno naglim skokovima i padovima. Specifičnost mozga kao organa je da izvor energije za svoje potrebe crpi iz glukoze i ukoliko dotok glukoze nije stabilan, javljaju se kronični umor, zaboravljivost, smetnje koncentracije, nerijetko i glavobolja. Skup tih smetnji se sve češće definira kao mentalna magla (engl.“ brain fog“).

Poremećaji menstrualnog ciklusa

lnzulinska rezistencija hiperinzulinemijom utječe i na reproduktivno zdravlje dovodeći do poremećaja ravnoteže spolnih hormona. Javlja se poremećaj menstrualnih ciklusa, u sklopu sindroma policističnih jajnika (PCOS) koji je odnedavno preimenovan u poliendokrini metabolički ovarijalni sindrom (PMOS). Glavna ideja vodilja promjene naziva navedenog kliničkog entiteta je dodatno naglasiti ulogu metabolizma u uzročnom smislu koji dovodi do PMOS, a čija je uloga do sada često zanemarivana. Inzulinska rezistencija zastupljena je u 70-80 % žena s PMOS. Hiperinzulinemija izravno potiče pojačano lučenje „muških“ spolnih hormona (androgena) što se dalje klinički očituje debljanjem, izostankom ovulacije, pojavom akni i pojačane dlakavosti (hirzutizam), ponekad i pojačanim opadanjem kose. Zbog otežanog lučenja proteinskog nosača spolnih hormona (SHBG, engl. sex hormone binding globulin) koji veže spolne hormone u jetri, otežano se odvija prijenos „ženskih“ spolnih hormona uz smanjenje njihove bioraspoloživosti uz usporedno pojačanje opisanih učinaka androgena.

Neplodnost

Iako se neplodnost odnosi na poremećaj ravnoteže spolnih hormona, zbog rastuće učestalosti neplodnost treba posebno izdvojiti. Hiperinzulinemija mehanizmom pojačanog stvaranja i lučenja androgena remeti ili potpuno onemogućava ovulaciju. Nadalje hiperinzulinemija i utjecaj upalnih čimbenika (oksidativni stres) nepovoljno utječu na kvalitetu jajnih stanica. Ometen je razvoj, sazrijevanje i otpuštanje jajnih stanica dovodeći do poteškoća ili nemogućnosti ostvarenja trudnoće. Prilikom dijagnostičke obrade neplodnosti važno je odrediti koncentraciju i hormona prolaktina koji se luči u laktotropnim stanicama prednjeg režnja hipofize. Iako se prolaktin povezuje s trudnoćom i dojenjem, među nizom uloga koje izvršava je i utjecaj na osjetljivost stanica na inzulin. Obrnutim slijedom hiperinzulinemija potiče hipofizu na pojačano lučenje prolaktina koji neovisno o drugim čimbenicima remeti menstrualni ciklus, ometa proces ovulacije i dovodi do neplodnosti.

Smetnje libida i potencije

Neplodnost definitivno nije „ženska“ bolest, podjednako pogađa i muškarce. Među češćim rizicima muške neplodnosti je postojanje inzulinske rezistencije. Hiperinzulinemija pojačava rizik za pojavu smanjenja libida, erektilne disfunkcije i neplodnosti. Mehanizmi kojima objašnjavamo navedene pojave su smanjeno lučenje testosterona i smanjenje bioraspoloživosti testosterona. Smanjenje lučenja testosterona je posljedica blokirajućeg učinka inzulina u stvaranju gonadotropina – folikulostimulacijskog hormona (FSH) i luteinizacijskog hormona (LH). FSH potiče stvaranje i lučenje zdravih spermija, a LH stimulira lučenje testosterona u testisima. Tim mehanizmom smanjeno lučenje FSH utječe na smanjenu plodnost, dok smanjeno lučenje LH snižava koncentraciju ukupnog i slobodno testosterona. Problem bioraspoloživosti testosterona usko je povezan sa SHBG, pri čemu njegova snižena koncentracija ometa transport testosterona iz testisa u sva druga ciljna tkiva, što u konačnici remeti funkciju testosterona. Osim količinski u vidu smanjene koncentracije testosterona, inzulinska rezistencija utječe i na kvalitetu sperme.

Poremećaji srčanog ritma

Među češćim simptomima na koje se pacijenti žale definitivno su i palpitacije, odnosno lupanje i/ili nepravilan rad srca. Češće se javljaju u mirovanju. Nerijetko su razlog kardiološkim obradama kojima se vrlo često ne definira srčani uzrok. Uzroke povezujemo s oscilacijama glikemije, odnosno hipoglikemijama reaktivnog karaktera. Prekomjerni unos jednostavnih ugljikohidrata, nakon naglog porasta, dovodi do naglog pada koncentracije glukoze, a hipoglikemija potiče lučenje adrenalina. Hiperinzulinemija dodatno utjecajem na simpatički živčani sustav ubrzava rad srca. Poremećaj ravnoteže ključnih elektrolita poput kalija i magnezija može uzrokovati poremećaje srčanog ritma. Ukoliko su poremećaji srčanog ritma popraćeni znojenjem, drhtavicom, pojačanom gladi, onda su u podlozi smetnje metaboličkog karaktera, manje vjerojatno srčanog uzroka.

Poremećaji mentalnog zdravlja

Utjecaj kroničnog stresa potiče pojačano lučenje kortizola (hiperkortizolemija) koji održava koncentraciju glukoze višom, što dalje potiče prekomjerno lučenje inzulina. Ovisno o intenzitetu i trajanju izloženosti kroničnom stresu, postupno opada osjetljivost perifernih stanica na djelovanje inzulina, što samostalno pogoršava inzulinsku rezistenciju. Uslijed nemogućnosti odgovarajuće distribucije glukoze u ciljna tkiva, sav višak se preusmjerava u jetru i masno tkivo. Ovdje se može govoriti o dvosmjernoj uzročno-posljedičnoj vezi. Niz psihičkih stanja poput anksioznosti, paničnih napadaja, depresije pa i psihotičnih epizoda mogu svojim kliničkim tijekom i djelovanjem primijenjenih psihofarmaka mogu pogoršati inzulinsku rezistenciju, a i izvorno inzulinska rezistencija i pridružene bolesti poput primjerice debljine i neplodnosti, mogu dovesti do različitih duševnih poremećaja.

Obiteljsko zdravlje

Inzulinska rezistencija: važno je reagirati na vrijeme 

Zaključno

Iako inzulinska rezistencija, kao klinički sindrom, još nije verificiran od strane međunarodne klasifikacije bolesti (MKB), radi se o sistemskom metaboličkom poremećaju koji ispočetka možda više klinički se manifestira kroz lošiju kvalitetu života, no kratkoročno ili dugoročno može dovesti i do ozbiljnijih zdravstvenih poremećaja. Toj činjenici idu u prilog globalna učestalost pretilosti, bračne neplodnosti kao i kardiovaskularnih bolesti. Učestalost svega navedenog prati civilizacijski napredak, obilježen ubrzanim tempom života, prekomjernim unosom ugljikohidratima bogate, visokokalorične i rafinirane hrane, nedostatnom tjelesnom aktivnošću. Bez korjenitih promjena prvenstveno u osvještavanju važnosti zdrave i uravnotežene prehrane, kao i tjelovježbe u općem društvenom smislu, ne samo kroz brige za svoje zdravlje, unatoč sve boljim farmakoterapijskim mogućnostima, ne očekuje se skorije vrijeme poboljšanje globalnog općeg zdravstvenog stanja.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.

Ovaj članak omogućuju vam ADIVA ljekarne.

PODIJELI