Kada sramežljivost postaje problem? Razlike između introvertnosti, sramežljivosti i socijalne anksioznosti

Psihološki, međutim, sram je emocija, introvertnost je osobina ličnosti, sramežljivost je sklonost nelagodi i suzdržanosti u društvu, a socijalna anksioznost uključuje strah od negativne procjene. Te se pojave mogu preklapati, ali nisu isto. Razlikuju se ponajprije prema razlogu zbog kojeg se osoba povlači te prema intenzitetu straha i njegovu utjecaju na svakodnevni život.

ZDRAVSTVENI PORTAL ADIVA LJEKARNI

Introvertnost je osobina ličnosti

Najprije treba razjasniti introvertnost jer ona nije oblik srama ni socijalnog straha. U modelu Velikih pet, jednom od najistraženijih modela ličnosti, introvertnost označava nižu razinu ekstraverzije, odnosno manju potrebu za intenzivnom društvenom aktivnošću, vanjskim podražajima i izražavanjem prema drugima. Introvertirane osobe često preferiraju mirnije aktivnosti, manja društva i više vremena nasamo. Pritom ne moraju osjećati strah ni nelagodu u socijalnim situacijama. Mogu biti socijalno vješte, sigurne u sebe i zadovoljne svojim odnosima, ali im nakon intenzivnog druženja više odgovara mir.

Sramežljivost uključuje nelagodu i unutarnji konflikt

Za razliku od introvertnosti, sramežljivost uključuje nelagodu i suzdržanost u prisutnosti drugih ljudi, osobito u novim situacijama ili kada osoba osjeća da je drugi promatraju i procjenjuju. Može se očitovati kao napetost, pretjerana usmjerenost na vlastito ponašanje, oklijevanje, teško započinjanje razgovora i povlačenje. Pritom je čest unutarnji konflikt: osoba želi uspostaviti kontakt, ali je nelagoda u tome koči.

Sramežljivost se dijelom povezuje s bihevioralnom inhibicijom, temperamentnim obrascem koji se može uočiti već u ranom djetinjstvu. Takva su djeca opreznija prema nepoznatim ljudima i novim situacijama te im treba više vremena da se opuste. Bihevioralna inhibicija može povećati vjerojatnost kasnijeg razvoja socijalne anksioznosti, ali sama po sebi ne znači da će se poremećaj razviti. Na razvoj utječu i odnosi s vršnjacima, obiteljsko okruženje, životna iskustva te način na koji osoba uči suočavati se sa strahom.

Kada socijalna anksioznost postaje poremećaj?

Određenu razinu socijalne anksioznosti povremeno doživljava većina ljudi. Trema prije javnog nastupa, nelagoda pri upoznavanju ili zabrinutost zbog dojma koji ostavljamo uobičajene su reakcije i same po sebi ne znače da osoba ima poremećaj.

O socijalnom anksioznom poremećaju govorimo kada je strah od negativne procjene izražen, dugotrajan i nerazmjeran stvarnoj prijetnji. Situacije u kojima je osoba izložena mogućoj procjeni drugih tada gotovo redovito izazivaju strah ili tjeskobu pa ih izbjegava ili podnosi uz intenzivnu nelagodu. Strah u pravilu traje najmanje šest mjeseci te znatno otežava odnose, školovanje, posao ili druge važne aktivnosti.

Dijagnoza se ne postavlja samo na temelju prisutnosti straha. Stručnom procjenom potrebno je utvrditi njegov intenzitet, trajanje i posljedice te isključiti mogućnost da su simptomi bolje objašnjeni drugim psihičkim poremećajem, tjelesnom bolešću, djelovanjem lijeka ili psihoaktivne tvari.

Kako se očituje socijalni anksiozni poremećaj?

Socijalni anksiozni poremećaj može se očitovati na nekoliko međusobno povezanih razina:

• kognitivnoj – očekivanje osramoćivanja, odbacivanja ili negativne procjene te pretjerano analiziranje vlastitog ponašanja
• emocionalnoj – intenzivan strah, tjeskoba, nelagoda i sram
• tjelesnoj – crvenjenje, znojenje, drhtanje, ubrzan rad srca, napetost, mučnina ili suhoća usta
• ponašajnoj – izbjegavanje pogleda, teškoće u govoru, šutnja, povlačenje ili odustajanje od socijalnih i drugih važnih aktivnosti.

Ti se simptomi međusobno pojačavaju. Primjerice, osoba koja primijeti da joj glas drhti može zaključiti da drugi vide koliko je nesigurna, zbog čega njezina tjeskoba dodatno raste. Upravo taj proces pomaže objasniti zašto se socijalni strah održava.

Zašto se strah održava?

Prema kognitivnom modelu Clarka i Wellsa, osoba u socijalnu situaciju ulazi s uvjerenjima poput: „Moram djelovati potpuno sigurno” ili „Ako pocrvenim, drugi će misliti da sam nesposobna”. Zbog toga pažnju usmjerava prema sebi te pojačano prati vlastiti glas, izraze lica i tjelesne znakove tjeskobe. Osoba tada crvenjenje, drhtanje ili ubrzan rad srca može protumačiti kao dokaz da drugi primjećuju njezinu nesigurnost i da o njoj stvaraju loš dojam. Istodobno slabije primjećuje njihove stvarne, često neutralne ili pozitivne reakcije.

Kako bi umanjila mogućnost osramoćivanja, osoba se koristi takozvanim sigurnosnim ponašanjima: govori tiho, skriva ruke, unaprijed uvježbava rečenice ili stalno prati izraze lica drugih. Ta ponašanja kratkoročno mogu smanjiti napetost, ali dugoročno održavaju strah jer osoba ne dobiva priliku provjeriti bi li se snašla i bez njih.

Nakon susreta često slijedi ruminiranje, odnosno dugotrajno analiziranje razgovora i traženje vlastitih pogrešaka. Tako se zatvara krug: osoba se unaprijed brine zbog susreta, tijekom njega pretjerano prati sebe, a nakon njega se kritizira. Zbog toga može zanemariti uspješne dijelove socijalnog iskustva i usredotočiti se na ono što smatra vlastitom pogreškom.

Kada sramežljivost postaje problem?

Sramežljivost postaje problem kada prestane biti samo povremena nelagoda i počne ograničavati osobu u onome što želi ili treba učiniti. Znakovi upozorenja mogu biti odustajanje od obrazovnih ili poslovnih prilika, teškoće u izražavanju vlastitog mišljenja, izbjegavanje bliskih odnosa, dugotrajna zabrinutost prije socijalnih situacija i snažna samokritika nakon njih. Posebno je zabrinjavajuće ako se osoba oslanja na alkohol ili sedative kako bi lakše podnijela druženje.

Sramežljivost, dakle, može stvarati ozbiljne teškoće i kada nisu ispunjeni kriteriji za socijalni anksiozni poremećaj. Granica se ne određuje jednim simptomom, nego intenzitetom i trajanjem nelagode i straha te njihovim utjecajem na svakodnevno funkcioniranje.

U istraživanju Heiser i suradnika socijalnu fobiju imalo je 18 posto sramežljivih ispitanika, dok je među nesramežljivima utvrđena u 3 posto slučajeva. To znači da 82 posto sramežljivih ispitanika nije imalo socijalnu fobiju. Rezultati pokazuju da su sramežljivost i socijalni anksiozni poremećaj povezani, ali nisu isto: poremećaj nije samo „jača sramežljivost”.

Najvažnije razlike

U razlikovanju može pomoći pitanje: „Ne sudjelujem zato što mi to ne odgovara ili zato što se bojim?” Ako osoba bira mir, manja društva i vrijeme nasamo jer joj takav način funkcioniranja odgovara, vjerojatnije je riječ o introvertnosti. Ako želi ostvariti kontakt, ali oklijeva zbog nelagode i suzdržanosti, vjerojatnije je riječ o sramežljivosti. Kada je u središtu intenzivan strah od negativne procjene zbog kojeg osoba izbjegava odnose, školovanje, posao ili druge važne aktivnosti, potrebno je razmotriti socijalni anksiozni poremećaj.

Granice ipak nisu uvijek oštre. Osoba može istodobno biti introvertirana i sramežljiva, a uz to može imati i socijalni anksiozni poremećaj. Presudno nije koliko je netko tih ili društven, nego zašto se povlači i koliko ga strah ograničava.

Liječenje ne mijenja osobnost, nego vraća slobodu izbora

Prvi psihoterapijski izbor za socijalni anksiozni poremećaj jest individualna kognitivno-bihevioralna terapija posebno prilagođena tom poremećaju. Terapija uključuje preispitivanje negativnih predviđanja o tome kako nas drugi vide, smanjivanje pretjerane usmjerenosti na vlastite simptome, postupno napuštanje sigurnosnih ponašanja te suočavanje sa situacijama koje osoba izbjegava.

U psihoterapijskom radu primjenjuju se i logoterapijske tehnike paradoksalne intencije i derefleksije. Paradoksalnom intencijom osoba se, često uz pomoć humora, namjerno približava reakciji koju pod svaku cijenu pokušava spriječiti, primjerice crvenjenju, drhtanju ili vidljivoj nervozi. Time se nastoji prekinuti krug anticipacijske anksioznosti, straha od vlastitih simptoma i pokušaja njihove pretjerane kontrole. Istraživanja upućuju na to da paradoksalna intencija može biti osobito korisna kada socijalnu anksioznost održava upravo taj „strah od straha”. Derefleksijom se pažnja preusmjerava sa stalnog promatranja sebe prema razgovoru, drugoj osobi ili vrijednosti zbog koje osoba želi sudjelovati u socijalnoj situaciji.

Ovisno o izraženosti simptoma, potrebama osobe i odgovoru na psihoterapiju, liječnik može preporučiti i farmakoterapiju. Najčešće se primjenjuju selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), dok se u određenim slučajevima razmatraju i inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina (SNRI).

Cilj liječenja nije introvertiranu osobu pretvoriti u ekstravertiranu niti ukloniti svaku tremu. Cilj je omogućiti osobi da djeluje u skladu sa svojim potrebama i vrijednostima, umjesto da odluke donosi pod pritiskom straha. Ako socijalni strah dugo traje, uzrokuje patnju ili sužava život, važno je potražiti stručnu pomoć.

Obiteljsko zdravlje

Bipolarni poremećaj: Kako prepoznati prve znakove i simptome

Zaključak

Introvertnost, sramežljivost i socijalna anksioznost nisu isto, iako se njihove karakteristike mogu preklapati. Ključno je razlikovati povlačenje koje proizlazi iz osobnih preferencija od onoga koje je posljedica straha i ograničava svakodnevni život. Ako nelagoda u društvenim situacijama postane dugotrajna, izaziva patnju ili sprječava osobu da ostvaruje svoje ciljeve i odnose, važno je potražiti stručnu pomoć jer se socijalni anksiozni poremećaj može uspješno liječiti.

Ovaj članak omogućuju vam ADIVA ljekarne.

PODIJELI