Je li hiperaktivnost nova epidemija ili je samo češće prepoznajemo?

Što je ADHD i kako se očituje?

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) je neurorazvojni poremećaj koji utječe na pažnju, samoregulaciju i kontrolu impulsa. Očituje se trajnim obrascem nepažnje i/ili hiperaktivno-impulzivnog ponašanja koji odstupa od očekivanog za dob i ometa svakodnevno funkcioniranje.

Drugim riječima, ne radi se o povremenoj rastresenosti ili živahnosti, nego o obrascu ponašanja koji je dugotrajan i ima stvarne posljedice na kvalitetu života. Upravo zato važno je razlikovati temperament od poremećaja. Mnoga djeca su prirodno energična, radoznala i pokretna. ADHD se razmatra tek kada su poteškoće izražene, dugotrajne i prisutne u više okruženja.

ZDRAVSTVENI PORTAL ADIVA LJEKARNI

Koliko je ADHD zapravo čest?

Velike međunarodne studije procjenjuju da ADHD ima oko 5–8 % djece školske dobi. Kada se koriste standardizirani dijagnostički kriteriji, ta se učestalost nije značajno mijenjala desetljećima.

Važno je razlikovati stvarnu učestalost poremećaja od broja postavljenih dijagnoza. Porast broja dijagnoza može biti posljedica:

• veće informiranosti javnosti
• bolje educiranosti stručnjaka
• dostupnije stručne procjene
• smanjene stigme mentalnih poteškoća
• boljeg prepoznavanja ADHD-a kod odraslih

Drugim riječima, veći broj dijagnoza ne znači nužno da je poremećaj postao češći, nego da se češće prepoznaje.

Snažna genetska podloga ADHD-a

Jedan od najsnažnijih dokaza protiv ideje o „novoj epidemiji“ jest genetika. Studije pokazuju da je nasljednost ADHD-a između 70 i 80 %, što znači da genetski čimbenici imaju veliku ulogu.

ADHD nije uzrokovan jednim genom, nego kombinacijom više genetskih varijanti. Budući da se genska struktura populacije ne mijenja brzo, malo je vjerojatno da bi se učestalost poremećaja naglo povećala u samo nekoliko desetljeća. To dodatno podupire zaključak da današnji porast dijagnoza odražava bolje prepoznavanje, a ne stvarni porast poremećaja.

ADHD nije nova pojava

Iako se ponekad stječe dojam da je ADHD „poremećaj modernog doba“, opisi djece s izraženom rastresenošću, impulzivnošću i nemirom postoje u medicinskoj literaturi više od stotinu godina. U prošlosti su se takva ponašanja često pripisivala lošem odgoju ili nedostatku discipline.

Danas se ADHD smatra stanjem povezanim s načinom funkcioniranja mozga, a ne kao posljedica odgoja ili osobnog truda. Okolina može utjecati na to koliko su simptomi izraženi, ali nije njihov uzrok.

Uloga dopamina i funkcioniranje mozga

Dopamin je neurotransmiter uključen u motivaciju, pažnju i obradu nagrade. Kod ADHD-a se ne radi jednostavno o „manjku dopamina“, nego o razlikama u načinu na koji se dopamin regulira i koristi u mozgu. Zbog toga osobe s ADHD-om mogu imati poteškoće s održavanjem pažnje na monotonim zadacima, ali istodobno pokazivati snažan fokus na aktivnosti koje su im zanimljive. To objašnjava zašto ADHD nije problem nedostatka sposobnosti, nego regulacije pažnje.

Škola i suvremeni zahtjevi pažnje

Školski sustav zahtijeva dugotrajno sjedenje, koncentraciju i samostalni rad, što može otežati funkcioniranje djeci s ADHD-om. To ne znači da škola „stvara“ ADHD, nego da razlike u pažnji i samoregulaciji čini uočljivijima. Zato stručnjaci naglašavaju važnost prilagodbi u nastavi, poput jasne strukture zadataka, kraćih radnih cjelina i mogućnosti kretanja.

ADHD u odrasloj dobi

Danas je jasno da ADHD ne nestaje nužno u odrasloj dobi. Kod mnogih osoba simptomi ostaju, ali se mijenjaju. Hiperaktivnost se često smanjuje, ali poteškoće s organizacijom, planiranjem, upravljanjem vremenom i održavanjem fokusa mogu ostati prisutne. Odrasle osobe često opisuju kroničnu rastresenost, zaboravljivost i teškoće u dovršavanju zadataka.

Zbog toga dio odraslih prvi put dobiva dijagnozu tek kasnije u životu, osobito kada zahtjevi posla ili obiteljskog života postanu složeniji. Današnji porast dijagnoza u odrasloj dobi može stoga djelomično odražavati naknadno prepoznavanje, a ne novu pojavu poremećaja.

ADHD se ne očituje jednako kod svih

ADHD može imati različite oblike. Djevojčice i žene češće imaju poteškoće s pažnjom bez izražene hiperaktivnosti, pa njihovi simptomi mogu ostati neprepoznati dulje vrijeme. Takva djeca mogu djelovati sanjarski, povučeno ili „u svom svijetu“, što obično izaziva manje zabrinutosti nego nemirno ponašanje.

Važno je razlikovati maštovitost od ADHD-a. Maštovito ili nadareno dijete može odlutati mislima kada mu je zadatak nezanimljiv, ali se može dugo fokusirati na ono što ga zanima i uredno izvršavati obaveze. Razlika je u tome što nadareno dijete može regulirati pažnju kada je potrebno, dok kod ADHD-a teškoće s regulacijom pažnje i organizacijom ostaju prisutne u različitim situacijama i ometaju svakodnevno funkcioniranje. Dijete može često zaboravljati, gubiti stvari, teško se organizirati za školu i imati poteškoće s dovršavanjem zadataka bez podsjetnika.

Zbog manje upadljive prezentacije ADHD se kod djevojčica često prepoznaje kasnije, ponekad tek u adolescenciji ili odrasloj dobi. Današnji porast dijagnoza više govori o boljem prepoznavanju nego o većem broju djece s ADHD-om. Hormoni mogu utjecati na izražaj simptoma, ali još ne objašnjavaju u potpunosti te razlike.

Spavanje, emocije i svakodnevno funkcioniranje

Problemi sa spavanjem česti su kod osoba s ADHD-om. Nedostatak sna može dodatno pogoršati pažnju, raspoloženje i samokontrolu. Zato stručnjaci procjenu spavanja smatraju važnim dijelom cjelovite obrade ADHD-a.

Podrška i terapijske mogućnosti kod ADHD-a

Podrška osobama s ADHD-om obično uključuje kombinaciju pristupa, ovisno o dobi i potrebama:

• edukaciju o poremećaju
• kognitivno-bihevioralnu terapiju
• prilagodbe u školi ili na poslu
• savjetovanje roditelja
• farmakoterapiju kada je indicirana

Cilj terapije nije promijeniti osobnost, nego smanjiti poteškoće i pomoći osobi da bolje funkcionira u svakodnevnom životu.

ADHD i druga emocionalna stanja

ADHD se kod nekih osoba može javljati zajedno s anksioznošću, depresijom ili poremećajima raspoloženja. U psihijatriji se takva istodobna pojava naziva komorbiditetom.

To ne znači da jedno stanje uzrokuje drugo. Poremećaji mogu dijeliti određene rizične čimbenike ili se jednostavno pojaviti zajedno.

U kliničkoj praksi važno je razlikovati trajne obrasce nepažnje i impulzivnosti od epizodnih promjena raspoloženja, jer to pomaže u odabiru odgovarajuće podrške i terapijskog pristupa.

ADHD i neurodiverzitet: drugačiji, ne nužno lošiji način funkcioniranja

Sve se više govori o ADHD-u u kontekstu neurodiverziteta, odnosno prirodnih razlika u načinu funkcioniranja mozga. Osobe s ADHD-om često pokazuju kreativnost, sposobnost brzog povezivanja ideja i snažan fokus na teme koje ih zanimaju. U okruženjima koja prepoznaju i podržavaju takve osobine, one mogu biti prednost.

Istodobno, mogu imati poteškoće s organizacijom i svakodnevnim obvezama. Razumijevanje tih razlika pomaže smanjiti stigmu i omogućuje razvoj individualnih snaga.

Dječje zdravlje

Roditelji, pažnja! Osobine po kojima ćete prepoznati ima li vaše dijete ADHD

S obzirom na to da razne teškoće vezane uz ADHD otežavaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje, posljedično se mogu javiti i...

Razumijevanje umjesto stigme

Rasprava o ADHD-u vjerojatno je manje pitanje epidemije, a više pitanje razumijevanja. Kako znanost donosi nova saznanja o razvoju mozga i regulaciji pažnje, sve je jasnije da ne postoji jedan „ispravan” način funkcioniranja.

Cilj dijagnostike nije etiketiranje, nego razumijevanje potreba pojedinca i pružanje podrške ondje gdje su poteškoće stvarne. Pravodobno prepoznavanje može pomoći djeci i odraslima da razviju svoje potencijale i lakše se nose sa zahtjevima svakodnevice.

Promatranje ADHD-a kroz prizmu znanja i neurodiverziteta otvara prostor za prilagodbe, bolje razumijevanje i razvoj osobnih snaga, poput kreativnosti, energije i nekonvencionalnog razmišljanja.

Cilj nije mijenjati osobu, nego stvarati okruženje u kojem različiti stilovi mišljenja mogu doći do izražaja.

PODIJELI