Izazovi prepoznavanja djece s ADHD-om

ADHD je jedan od češćih razvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi kojeg obilježava snižena razina samokontrole održavanja pažnje i motoričke aktivnosti. Pojavnost je u oko 3 do 5% djece predškolske dobi, dok se u literaturi navodi da u školskoj dobi pojavnost može biti značajno veća, do 12%. U dječaka je učestalost tri do četiri puta veća nego u djevojčica, no u novijim istraživanjima se pokazalo da u dječaka dominira oblik bolesti s predominantnom simptomatologijom motoričke hiperaktivnosti i impulzivnosti, dok je u djevojčica češće riječ o poremećaju pažnje što ih čini manje upadljivima i problematičnima za okoliš. Poremećaj traje od predškolske dobi do adolescencije u tri četvrtine djece, a oko polovice se poremećaj nastavlja do u odraslu dob.

Uzroci

Prema današnjim spoznajama uzroci se nalaze u biološkim, socijalnim i emocionalnim čimbenicima ranog rasta i razvoja. Svaki od njih je značajan u definiranju konačnog oblika bolesti i njezinog intenziteta.

Napretkom suvremenih dijagnostičkih tehnologija zapažene su promjene u moždanim strukturama, neurobiokemijskim i električnim funkcijama mozga. Također je zapažen i utjecaj nasljeđa u nastanku ADHD-a.

Postoje brojne poveznice s drugim razvojnim poremećajima mozga, primjerice djeca s poremećajem iz autističnog spektra značajno češće imaju poremećaj pažnje i hiperaktivnost ili impulzivnost (njih oko 20%). I obrnuto, djeca s ADHD-om su u 20 puta većem riziku nastanka poremećaja iz autističnog spektra.

ZDRAVSTVENI PORTAL ADIVA LJEKARNI

Raznolikost simptoma

Znaci ovog poremećaja su šaroliki po svojoj vrsti i intenzitetu. Neki od njih su (Izvor: Udruga „ADHD i ja“):

• počinju raditi prije negoli su dobili upute i shvatili ih
• rade prebrzo i čine nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem
• stalno su u pokretu, sve dodiruju i ne mogu duže sjediti na jednom mjestu, napuštaju mjesto u učionici ili na drugim mjestima gdje se očekuje da sjede
• na pitanja odgovaraju prebrzo, bez razmišljanja
• ne mogu zapamtiti upute, iako nemaju teškoća s pamćenjem
• prelaze s jedne aktivnosti na drugu
• rijetko završavaju započete zadatke
• takva su djeca jako povodljiva, privlače ih druga djeca koja puno pričaju i rade buku
• previše pričaju i često prekidaju razgovore
• ne paze kada nastavnik nešto objašnjava
• govore, pjevaju i šapću sami sebi
• mašu rukama i nogama ili se vrpolje na stolici
• trče naokolo ili se penju u situacijama u kojim to nije prikladno
• ne mogu se igrati u tišini
• pretjerano pričaju i dr.

Izazovi postavljanja dijagnoze

Radeći u pedijatrijskoj ordinaciji, relativno često netko postavi sumnju na ADHD – roditelj, predškolska ustanova ili pak pedijatar tijekom sistematskog pregleda. U oko 90% ove djece se nakon timske obrade ne nalazi elemenata za ADHD. Najčešće je riječ o vrlo inteligentnoj i temperamentnoj djeci koja su odgojno zahtjevna, često je riječ i o permisivnom odgojnom stilu u kojem se djetetu ne postavljaju granice dopuštenog (primjerenog ili prihvatljivog) ponašanja. Preostalih desetak posto djece prati stručni tim i tek negdje oko 1-2% predstavlja teške oblike i/ili ima ispunjene jasne kliničke kriterije za ovu dijagnozu.

Potrebno je istaknuti da bez temeljite stručne procjene nije moguće postaviti dijagnozu. S obzirom na to da je nerijetko riječ o roditeljima  koji su opterećeni strahovima i nesigurnošću (doduše, posljednjih godina u njih dominira strah od autizma), potreban je suportivan pristup i suradnja. Potrebno je jasno dati roditelju do znanja da problem nije uzrokovan njihovim roditeljskim neuspjehom u odgoju djeteta, niti je riječ o djetetovoj „zločestoći“ koja zahtjeva tvrdo discipliniranje.

Što može pomoći?

Ovisno o poteškoćama, planira se interdisciplinarni pristup stručnjaka, roditelja i odgojno-obrazovne ustanove. Posebice je značajna prilagodba školskog programa podučavanja i ocjenjivanja školaraca.

Dječje zdravlje

Roditelji, pažnja! Osobine po kojima ćete prepoznati ima li vaše dijete ADHD

S obzirom na to da razne teškoće vezane uz ADHD otežavaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje, posljedično se mogu javiti i...

Prekomjernu stimulaciju treba izbjegavati (npr. televizija, mobiteli, digitalne igre), treba provoditi čim više vremena na otvorenom te podučiti dijete kako prepoznati stanje povišene napetosti i kako može sebi pomoći.

Danas su na raspolaganju nove tehnologije kao što su npr. neurofeedback uređaji koji pomažu djeci u ovladavanju ovih vještina. Primjena lijekova u našoj sredini se susreće iznimno rijetko. Raznovrsna, zdrava i uravnotežena prehrana se preporučuje, no nema dokaza o koristi nekih posebnih dijetalnih režima ili detoksikacijskih postupaka.

PODIJELI