Emocionalno prejedanje i tehnike za njegovo zaustavljanje

Je li vam poznato sljedeće: prejedanje slatkim, pretjerano kupovanje, ovisnost o poslu, konzumacija opijata? Takvim ponašanjima pribjegavamo kada se bojimo suočiti s emocijama. Naš mozak funkcionira tako da nastoji izbjeći bol. Bježi od opasnosti, a neugodne emocije percipiramo kao bol i opasnost.

Kad ne znamo kako se suočiti s bolnim emocijama, skloni smo različitim ponašanjima koja nazivamo obrambeni mehanizmi. To su nesvjesni procesi čija je uloga umanjenje emocionalne boli. To su sva gore navedena ponašanja koja su ekstremna.

Zašto slatkiši?

Zašto smo skloni tješiti se slatkim? Zašto to radimo?

Zato što nama ljudima trebaju senzacije, podražaji. Kad sam tužna, ne želim se baviti tom emocijom jer mi je bolna. Ipak, kako mi je potrebna senzacija, tražim izvore koji su ugodni, a hrana je upravo to. Moj mozak razmišlja gdje sam prošli put dobila ugodu i ide prema tome opet.

Dvostruka nagrada

Sladoled ima šećer pa kratkoročno pruža užitak. Ali, ne samo to. Mozak dobro pamti još od djetinjstva da je slatkiš izvor ugode. Ne samo zato što je ukusan, nego zato što je u djetinjstvu označavao nagradu. Tako se slatkiš upari s pohvalom i osjećajem vrijednosti.

Kad se u odrasloj dobi nađemo ostavljeni, tražimo ponovno tu ugodu, osjećaj vrijednosti. Tako nam je slatkiš dvostruka ugoda.

Kad se obrambeni mehanizmi pokreću?

Obrambeni mehanizmi aktiviraju se kada je percipirana bol neizdrživo jaka. Njihova je uloga kratkoročno pozitivna jer nam pružaju vrijeme da se snađemo u novim okolnostima. No, dugoročno izbjegavanje suočavanja s neugodnim emocijama (i pribjegavanje obrambenim mehanizmima) je negativno. Zašto?

Zato što je za prorađivanje emocija nužno njihovo prihvaćanje. Izbjegavamo li ih osjetiti, bježimo od prilike da se s njima suočimo, a tako i proradimo te nastavimo dalje.

Faze oporavka

Postoje mnoge podjele faza opravka, a jedna od njih je na: poricanje, ljutnja, tuga, ljubomora, ravnodušnost, prihvaćanje i nada. Ako osoba odbija osjetiti bolne emocije i stalno “bježi od njih” time si priječi mogućnost prolaska kroz ove faze. Druga je situacija kad osoba zapne u jednoj od ovih faza. Tako, primjerice, ostatak života provede ljuteći se na sve, u strahu od suočavanja s boli.

Emocije su kao voda, uvijek nađu put

Emocijama ne možemo pobjeći jer su one dio nas. Koliko god ih se nekada bojali, nužno je osvijestiti da nisu ni jače ni veće od nas, jer su dio nas. Dakle, osjećaji su jedan aspekt cijelog našeg bića.

No ne postoji emocija koju čovjek ne može preživjeti, ma koliko se nekada činile previše bolnima. Da nije tako, ne bismo opstali kao vrsta. Dakle, koja god emocija da se javi, ona je prirodna, pozitivna i mi je možemo podnijeti. I ne samo to – u suočavanju s njom, osnažujemo se za svaku sljedeću situaciju u kojoj ćemo se naći.

Kako se suočiti sa svakom emocijom?

Ako ste si osvijestili neko od obrambenih ponašanja onda je prvo pitanje koje si treba postaviti “Kada je ovo počelo?”. “Kada sam počeo/la hraniti emocije na ovaj način?”

Ekstremna ponašanja često signaliziraju obranu, pokušajte se zapitati od čega se branite. “Od čega strahujem?”, “S čime se odbijam suočiti?”.

Sljedeće je pitanje: “Je li mi dosadašnji način razmišljanja koristio?“. Odbijamo li prihvatiti neke okolnosti u životu (iz prošlosti, pa ih sada u mislima oživljavamo ili su trenutno aktualne) rješenje se nalazi u promjeni perspektive. Dakle, u pokušaju pronalaska nekog drugog pogleda na to iskustvo.

U tome osobe vrlo često trebaju pomoć terapeuta jer je nakon niza godina i teških okolnosti vrlo teško pronaći drugu perspektivu.

Kako prihvatiti bol?

Činjenica je da zapravo nemamo izbor hoćemo li prihvatiti emociju ili ne. Ona je dio nas, bila ugodna ili ne. No izbor koji imamo jest kako ćemo se s njom nositi, što ćemo s njom učiniti.

Prihvaćanje teških trenutaka u životu nalazi se u prihvaćanju života. Jer život nije samo ono lijepo. Mi ne biramo hoće li teškoće doći ili neće. Biramo samo kako ćemo se s njima nositi. A „pobjeđivanjem“ jedne teškoće, osnažujemo se za drugu. Izbjegavamo li se stalno suočiti s boli, propuštamo priliku da se osnažimo.

Što danas biram?

Dakle, pitanje koje si postavljamo je “Želim li provesti život u bijegu od boli ili želim živjeti punim plućima?“. Jer ako izaberemo živjeti, onda biramo suočiti se s boli koja je sastavni dio života. Ili mi pobjeđujemo nju ili ona nas.

Da bismo promijenili način razmišljanja, nužna su dva koraka:

1. 1. prihvatiti osobnu odgovornost
2. 2. napustiti zonu ugode.

Prihvatiti osobnu odgovornost znači ne dozvoliti da nas definiraju niti okolnosti, niti iskustva, niti drugi ljudi. Mi smo odgovorni za svoje ponašanje, svoje misli i svoje osjećaje.

O tome preporučujem divnu knjigu, „Teorija izbora“, W. Glassera. To nije jednostavno, ali jednom kada počnemo na taj način živjeti, zapravo dolazi olakšanje. Ono iz pozicije subjekta koji igra glavnu ulogu u svom životu, a ne dozvoljava biti objekt nečije radnje.

To ne znači da smo mi krivi, već da biramo kreirati život kako mi to želimo. Alternativa? Čekanje da se drugi promijene.

Napustiti zonu ugode pak znači svjesno iskoračiti iz ugode poznatoga. Koliko god nekada nismo zadovoljni vlastitim ponašanjem, ustrajemo u tome jer su nam okolnosti poznate. Proces opijanja, triježnjenja, ispričavanja i žaljenja vrlo su poznata i predvidljiva.

Iskorak iz toga je nepoznat, a ljudi strahuju od nepoznatog. Prvi je korak, prema Bucayu, probuditi se. Dobro jutro!