Zdravlje > Otorinolaringologija

Plivačko uho: uzroci, simptomi i liječenje

Muči li i vas „plivačko uho“? Riječ je o vrlo čestoj ljetnoj tegobi, odnosno upali vanjskog uha s kojom će se plivač susresti barem jednom u životu, no zapravo se kod svakog može razviti pod određenim uvjetima

plivačko uho
PREGLED SADRŽAJA
  1. Rizični čimbenici
  2. Simptomi plivačkog uha
  3. Postavljanje dijagnoze plivačkog uha
  4. Liječenje plivačkog uha
  5. Kako spriječiti nastanak plivačkog uha?

Ljeto je, pa je sve češće jedan od najčešćih razloga za dolazak pacijenata u otorinolaringološku ambulantu – plivačko uho. Radi se o upali vanjskoga uha, dakle, zvukovoda i uške (srednje uho su bubnjić i slušne koščice, a unutarnje je osjetni organ sluha i ravnoteže – pužnica i polukružni kanalići).

Rizični čimbenici

Plivačko uho (otitis externa) naziva se tako jer većina plivača kad-tad u životu dobije upalu vanjskoga uha. Međutim, nemaju samo plivači upalu uha, takvu upalu mogu dobiti i oni koji vrlo rijetko plivaju i rijetko borave u vodi.

Plivanje je zdravo! Iskoristite vodu za ublažavanje bolova u leđima

Osim plivanja, postoje određeni rizični čimbenici koji će doprinijeti razvoju plivačkog uha kao što su:

  • velika vlažnost u zraku – zato se u vlažnim klimama ove upale češće razvijaju,
  • česta upotreba raznih uređaja poput slušalica koje se stavljaju u uho, pa čak i stetoskopa (mogu i doktori oboljeti),
  • higijenski neispravna voda u rijekama, bazenima ili moru, odnosno voda u kojoj se osoba kupa,
  • čišćenje zvukovoda prstima, noktima, čačkalicama i drugim pomagalima (jedan moj pacijent je kod bravara izradio posebnu spravicu veličine čačkalice, ali malo zaobljene, kojom „precizno“ čisti uho – naravno da svako malo ima upalu uha),
  • određene dermatološke bolesti poput psorijaze koja zahvaća ušku i zvukovod mogu doprinijeti češćim upalama uha,
  • alergijske bolesti kože koje zahvaćaju kožu zvukovoda,
  • kemijska oštećenja djelovanjem laka i boja za kosu.

Svi ovi nabrojeni čimbenici mogu promijeniti prirodni pH kože i stvoriti odlične uvjete za rast bakterija i gljivica.

Simptomi plivačkog uha

Simptomi plivačkog uha su najčešće vrlo blagi i ne ometaju značajno kvalitetu života; uz blage simptome i blagu infekciju (što pacijenti često pitaju) može se čak i dalje kupati.

No ako se bolest ne liječi, mogu se razviti teži simptomi:

  • svrbež u uhu,
  • osjećaj punoće u uhu,
  • bol u uhu,
  • sekrecija (curenje) iz uha,
  • neugodan miris u uhu,
  • crvenilo uške i zvukovoda,
  • začepljenost uha, gubitak sluha,
  • otok u području uške i zvukovoda,
  • povišena tjelesna temperatura,
  • otok limfnih čvorova u vratu,
  • bol u licu, glavi, ukočenost vrata.

Postavljanje dijagnoze plivačkog uha

Dijagnoza se postavlja pregledom bolesnika, dovoljan je najčešće samo otoskopski pregled. Vrlo rijetko, npr. u osoba koje boluju od šećerne bolesti, a razvile su teški oblik bolesti (tzv. maligna otitis externa), će biti potrebna slikovna obrada (CT).

Liječenje plivačkog uha

Plivačko uho se najčešće liječi antibiotskim i protuupalnim kapima za uho. Terapija uobičajeno traje osam do 10 dana, iako kod blagih slučajeva bolesti pacijentima bude puno bolje već nakon dva do tri dana. Ako je riječ o gljivičnim upalama uha, potrebno je nakon prestanka svih simptoma koristiti preporučene kapi još dva do tri dana.

Ako je zvukovod potpuno blokiran zbog jake upale i otoka tkiva, potrebno će biti u uho postaviti sterilnu trakicu namočenu u antibiotsku mast (postupak koji nije baš bezbolan, ali je vrlo učinkovit).

Ako su prisutni opći simptomi (povećani limfni čvorovi, povišena temperatura…) daju se i antibiotici.

Kako spriječiti nastanak plivačkog uha?

Za prevenciju plivačkoga uha potrebno je, ako se može, izbaciti sve rizične čimbenike navedene na početku teksta:

  • izbjegavati dulji boravak u vlažnim prostorima, u zagađenoj vodi u bazenima, rijekama, moru,
  • ne koristiti stvari/uređaje koji se stavljaju u uho,
  • liječiti kožne bolesti, šećernu bolest,
  • ne možemo dovoljno naglasiti važnost održavanja uha suhim, bez ikakvih samostalnih intervencija u smislu čišćenja, češanja i sl. (još od prof. Šercera potiče rečenica „u uho se ne smije staviti ništa manje od lakta“ – dakle, ništa).

Postoje i sredstva u obliku spreja koja se koriste za čišćenje cerumena (koriste se npr. jednom tjedno) i sprej na bazi octene kiseline i alkohola koji se koristi nakon kupanja i plivanja, a koji će posušiti zvukovod.