I osjet mirisa se može svjesno vježbati

Miris je jedan od osjeta kojim percipiramo prostor oko nas, ali i neke procese koji se događaju u našem tijelu. Funkcija mirisa vezana je uz neke temeljne, životne ljudske funkcije, kao što je prepoznavanje hrane koja je za naš organizam zdrava i ukusna, koja nam „fino miriše“. S druge su strane tvari koje su nam mirisom odbojne i tako daju signal da su potencijalno opasne, otrovne i štetne, pa odlučujemo da ih nećemo unijeti u organizam.

Značajna je uloga mirisa i u spolnom životu: mirisom se detektiraju feromoni, mirisne molekule prisutne u tjelesnim izlučevinama (npr. znoj i slina) koje se prepoznaju unutar iste vrste te tako imaju i ulogu u socijalnoj komunikaciji i prepoznavanju, a mogu izazvati vrlo različite reakcije, od požude do odbojnosti.

Osjet mirisa postoji već prije rođenja, još kod fetusa, i dosta je značajan u senzoričkoj paleti djeteta sve do desete godine, kad vid preuzima dominaciju. Djetinjstvo je tako vrijeme kad se stvara baza mirisa koje volimo ili nas odbijaju, a miris i osjećaji spremaju se u zajedničku memoriju.

Kako osjetilo mirisa „funkcionira“?

Ljudi miris prepoznaju kad se mirisna molekula iz zraka veže za receptor u nosnoj šupljini koji ga dalje prenosi kroz mirisni sustav u mozgu, uključujući centre za prepoznavanje mirisa, ali i sjećanje i emocije. Ove mirise iz okoline primamo i prepoznajemo pri svakom udahu. Mirisni put u mozgu ide izravno u limbički sustav, uključujući amigdalu i hipokampus, te tako brže od ostalih osjeta dolazi do područja koja su ključna za pamćenje i emocije.

Prilikom žvakanja, manipulacijom jezika, hrana otpušta mirise koji pri izdahu ulaze u nos i aktiviraju mirisne receptore. Na sličan način možemo „namirisati“ i neke patološke procese u vlastitim ustima, probavnom ili dišnom putu, te mirisom procijeniti svoje zdravlje. Iako subjektivno imamo osjećaj da okus prepoznajemo u ustima, zapravo se glavno prepoznavanje događa u nosu. Objektivno, osjetni pupoljci na jeziku razlikuju samo pet modaliteta okusa (slatko, slano, gorko, kiselo i mesni okus), dok se u nosu prepoznaju stotine supstanci, čak i kad su u vrlo malim dozama. Tako daju puni doživljaj uživanja u hrani koji može razgaliti osjećaje i potaknuti sjećanja, a neke potaknuti i na velika umjetnička djela. Vjerojatno najpoznatiji književni opis ovog fenomena nalazimo u Proustovom romanu „U potrazi za izgubljenim vremenom“, kad okus Madeleine kolačića u lipovom čaju doziva valove vrlo detaljnih sjećanja na djetinjstvo.

Zbog svega ovoga je danas kreiranje mirisa za dom ili radni prostor velik i isplativ posao. U modi je i brendiranje prostora ili proizvoda putem mirisa. Neki hoteli u predvorju i sobama, kao i neki trgovački lanci imaju svoj „miris s potpisom“ koji je karakterističan i dizajniran samo za taj prostor. Svjesni su dojma kojeg miris može imati na klijente, izazivajući dodatnu ugodu i učvršćujući pozitivan stav prema proizvodu. 

Problemi s mirisom i jednostavno vježbanje

Pacijente s oslabljenim osjetom mirisa, što se može javiti u nekim kroničnim bolestima sluznice nosa ili traumatskim ozljedama u području korijena nosa, ali je u posljednje vrijeme posebno bilo izraženo kao posljedica COVID infekcije, naročito smeta gubitak okusa te ugode koja je uz to vezana.

Česte su i situacije u kojima nas mirisi drugih ljudi te njihovih sekreta i feromona preplavljuju i kad od njih ne možemo pobjeći. Različiti zatvoreni prostori ili pak gužva u manjim prostorima, mogu izazvati nelagodne osjećaje koje ne možemo svjesno kontrolirati, upravo zbog mehanizama koje smo temeljito razvili i pospremili već u djetinjstvu.

Nažalost (ili u nekim prilikama i na sreću), sa starenjem osjet mirisa slabi, poput ostalih osjeta. Ali ne treba očajavati. Kao što redovitim vježbanjem i fizičkom aktivnošću čuvamo tijelo i mišiće, tako možemo trenirati i mirisnu funkciju nosa. Što ga više upotrebljavamo, osjet će biti sve jači, finiji i precizniji. Jednostavno, dok hodamo po ulici ili kroz život, možemo trenirati svjesno prepoznajući svari po mirisu.