Dijabetes tip 2: Može li se bolest držati pod kontrolom bez lijekova?

S prevalencijom od oko 90 % svih slučajeva šećerne bolesti, dijabetes tipa 2 karakterizira dugotrajan i postupan razvoj. U mnogih osoba bolest se dugo ponaša potpuno asimptomatski, pa je njezino rano otkrivanje često više rezultat slučajnosti nego ciljane dijagnostičke obrade.

Takve se „slučajnosti” najčešće događaju tijekom javnozdravstvenih akcija u kojima građani mogu izmjeriti krvni tlak i razinu šećera u krvi. Ovakve preventivne aktivnosti imaju važnu ulogu jer pomažu u otkrivanju dijela osoba kod kojih se šećerna bolest razvija neprepoznato, ali i u podizanju svijesti o važnosti prevencije i ranog dijagnosticiranja bolesti.

Dijabetes se nerijetko otkriva i tijekom rutinskih sistematskih pregleda. Nažalost, kod dijela osoba bolest se dijagnosticira tek nakon razvoja kroničnih komplikacija, primjerice srčanog ili moždanog udara. Tada dodatne pretrage pokažu da šećerna bolest postoji već dulje vrijeme, ali nije bila prepoznata ni liječena.

ZDRAVSTVENI PORTAL ADIVA LJEKARNI

Geneza dijabetesa tipa 2

U svojoj naravi riječ je o multifaktorijalnoj bolesti. Manjim dijelom uzrok se odnosi na genetsku predispoziciju, što samo po sebi bez ulaženja u dubinske genetske analize se nameće kao pretpostavka jer se bolest češće javlja u određenim obiteljima. Izraženija komponenta genetske predispozicije klinički se očituje prosječno ranijom pojavom bolesti tijekom života, otežanom mogućnošću adekvatnije glukoregulacije i općenito lošijim ishodom u vidu preuranjene smrtnosti i riziku nastanka niza kroničnih komplikacija. Ipak većim dijelom dinamiku nastanka, razvoja i kronične komplikacije definirane su okolišnim čimbenicima. Ono što prevalencijski prati dinamiku šećerne bolesti je još jedna široko rasprostranjena kronična bolest – debljina. Rastuća učestalost debljine izravno proizlazi iz smanjenja kretanja, sjedilačkog načina života, kako u poslu, tako i u slobodno vrijeme. Prehrana je problem dovoljan sam po sebi. Danas je u svakodnevnoj prehrani dominantna kalorična, prerađena i ugljikohidratima bogata prehrana.

Uloga inzulinske rezistencije

Inzulinska rezistencija odnosi se na poremećaj metabolizma ugljikohidrata pri čemu dolazi do smanjenja osjetljivosti perifernih tkiva na djelovanje inzulina, ključnog hormona regulatora metabolizma ugljikohidrata. Posljedično tome, pojačava se stvaranje i lučenje inzulina iz Langerhansovih beta stanica gušterače dovodeći do povećane koncentracije inzulina u krvi – hiperinzulinemija. Anaboličko djelovanje inzulina dodatno pogoduje povećanju tjelesne mase što dodatno produbljuje manjak osjetljivosti perifernih tkiva na inzulin. Višegodišnje „prenaprezanje” beta stanica postupno iscrpljuje njihove kapacitete dovodeći do postupnog porasta i koncentracije glukoze u krvi. U takvom kontinuumu patofiziološkog djelovanja u kombinaciji s nizom drugih rizičnih čimbenika logičan je slijed i sama šećerna bolest. Dijagnostički kriteriji za postavljanje dijagnoze šećerne bolesti tipa 2 su jasni:

• glikemija natašte > 7.1 mmol/L
• glikemija nakon standardnog opterećenja sa 75 grama otopine glukoze > 11.1 mmol/L
• glikirani hemoglobin (HbA1c) > 6.5%

Uloga inzulinske rezistencije u patofiziologiji šećerne bolesti izaziva dosta prijepora u endokrinološkim krugovima. Istina je da većina uobičajenih kliničkih znakova inzulinske rezistencije poput reaktivne hipoglikemije, debljanja, perifernih edema i drugih manje specifičnih znakova ne predstavlja akutnu ugrozu zdravlja ili života, ali podcjenjivanje tog naizgled lako rješivog i navodno benignog zdravstvenog problema ne ide u prilog nepovoljnim epidemiološkim brojkama kada samo debljinu ili šećernu bolest uzmemo u obzir.

Kako postići kontrolu šećerne bolesti?

Da bismo nešto mogli jasnije definirati kategoriju dobre kontrole bolesti, valja tome pridodati odgovarajuće klinički relevantne parametre. Zgodan naziv u smislu dobre kontrole ili „mirne faze” bolesti mogla bi se označiti kao – remisija. Govoreći u kontekstu dijabetesa tipa 2, remisija bi se mogla definirati kao dobro kontrolirana bolest potkrijepljeno o odgovarajućim laboratorijskim parametrima u periodu od minimalno 3 mjeseca bez uzimanja antidijabetičkih lijekova. Je li moguće postići takav oblik remisije?

Po dosadašnjim skoro pa dogmatskim shvaćanjima odgovor se sam po sebi podrazumijeva kao negativan. Kad govorimo o uznapredovaloj šećernoj bolesti s već razvijenim višestrukim komplikacijama i uz značajno smanjenu proizvodnju vlastitog inzulina, u takvim okolnostima nije realno davati lažne nade i govoriti o mogućnostima remisije. Neka istraživanja relativno novijeg datuma govore u prilog postizanja remisije, ali uz značajnu redukciju tjelesne mase i značajnu promjenu i trajno provođenje zdravih životnih navika. Moguća komparativna prednost postizanja remisije šećerne bolesti je mlađa dob oboljelih, izostanak drugih komorbiditeta izravno povezanih sa šećernom bolesti te, ne manje važno, još uvijek postojeća suficijentnost proizvodnje vlastitog inzulina.

Lijekovi i terapije

Dijagnosticirana vam je šećerna bolest? Doznajte više o antidijabeticima 

Remisija šećerne bolesti – stvarnost ili mit?

Iz dostupnih širokih znanstvenih spoznaja, a i iz svakodnevne kliničke prakse, remisija šećerne bolesti u ovom trenutku je pretežno – mit. Promjene nas samih pa shodno tome i značajnije promjene životnih navika idu izuzetno teško. Psihološki jako dominantan fenomen kod većine su izgovori i izlike koje odvraćaju fokus od srži problema čime je jako teško postići onu nužnu svjesnost o težini takvog stanja. Činjenica je i ta, da sve one promjene u životu općenito s ciljem postizanja remisije šećerne bolesti, je nužno provoditi kontinuirano, uz dosta odricanja i ni taj put nije nimalo lagan. Integrirani klinički pristup s pravovremenim preventivnim i terapijskim postupcima zvuči jako lijepo na papiru i u teoriji, a i poprilično je dalek put do postupne i konkretne implementacije u naš svakodnevni život.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.

Ovaj članak omogućuju vam ADIVA ljekarne.

PODIJELI