Dijagnosticirana vam je šećerna bolest? Doznajte više o antidijabeticima 

Šećerna bolest (dijabetes), kronična je bolest i veliki javnozdravstveni problem jer su komplikacije dijabetesa česte, a mogu biti teške i opasne za bolesnika i skupe za liječenje. Povećana razina šećera u krvi oštećuje i male i velike krvne žile, pa je velik faktor rizika za oštećenje vida, zatajenja bubrega, oštećenja živaca i kardiovaskularne bolesti. 

Razlikujemo tip 1 i tip 2 dijabetesa. Kod tipa 1 postoji potpuni nedostatak vlastitog inzulina pa nema nikakve kontrole nad regulacijom razine šećera u krvi i potrebna je od početka stalna terapija inzulinom. Naziva se i „mladenačkim dijabetesom“. 

Promjene koje je važno usvojiti 

Među oboljelima od dijabetesa je 90 % pacijenata s dijabetesom tip 2, a uzroci su prekomjerna tjelesna težina, nedovoljna tjelesna aktivnost, stres i nepravilna prehrana. Bolesnici uglavnom nisu ni svjesni da bolest postoji jer nema jasno izraženih simptoma sve dok se ne pojave već razvijene komplikacije. Zato je važno na vrijeme postaviti dijagnozu kako bi se spriječile, ublažile i/ili odgodile komplikacije. 

ZDRAVSTVENI PORTAL ADIVA LJEKARNI

Vrlo je važno da se oboljele osobe dobro educiraju o mjerama koje treba poduzeti u promjeni životnog stila, o samokontroli (mjerenju razine šećera kod kuće) te o mogućnostima liječenja. Kada se pravilnom prehranom i tjelovježbom ne postiže zadovoljavajuća regulacija glukoze u krvi, započinje se liječenje oralnim antidijabeticima (tabletama). 

Općenito o antidijabeticima 

Na našem tržištu postoji više skupina potentnih suvremenih antidijabetičkih lijekova. Djeluju na različite načine, pa je terapiju nužno prilagoditi svakom bolesniku ponaosob, ovisno o njegovoj dobi, uhranjenosti, eventualnim pridruženim kroničnim bolestima i terapijskim ciljevima. Moguća je i njihova kombinacija u cilju bolje regulacije šećerne bolesti. Uključivanje jednog ili više lijekova kao i dozu lijeka, određuje liječnik dijabetolog. 

Antidijabetici, kao i svi drugi lijekovi, mogu uzrokovati nuspojave na koje treba upozoriti bolesnika. Dobrim izborom lijeka, uz pridržavanje nefarmakoloških mjera liječenja, može se postići zadovoljavajuća glukoregulacija te smanjiti učestalost komplikacija šećerne bolesti tipa 2. 

Doznajte više o antidijabeticima 

Metformin. Predstavnik skupine bigvanida – metformin – i dalje je početna terapija za većinu oboljelih od šećerne bolesti tipa 2. Ovaj lijek sprječava prekomjernu produkciju glukoze u jetri, a može se primjenjivati zasebno ili u kombinaciji s drugim lijekovima i/ili inzulinom. Počinje se s nižom dozom, uz postepeno povećanje kako bi se izbjegle nuspojave (mučnina, nadutost, proljev), a postoji i u tabletama produljenog djelovanja. 

Pioglitazon značajno poboljšava osjetljivost perifernih tkiva na inzulin i povoljno djeluje na lipidni status i masnu jetru. Primjenjuje se zasebno ili u kombinaciji s drugim lijekovima i/ili inzulinom, a može se koristiti i u bubrežnom zatajenju, no ne preporučuje se starijim osobama. 

Lijekovi iz skupine derivata sulfonilureje (glibenklamid, gliklazid, glikvidon, glimepirid) potiču otpuštanje inzulina iz gušterače, no dugoročna primjena se izbjegava zbog iscrpljivanja gušterače i nuspojava kao što su hipoglikemija i debljanje. Budući da se izlučuju bubrezima, potreban je oprez u osoba čak i s blažim oštećenjem bubrežne funkcije (iznimka je glikvidon koji se može primjenjivati i u slučaju teškog bubrežnog zatajenja). Mogu se primjenjivati zasebno ili u kombinaciji s drugim lijekovima, a primjena uz inzulin se uglavnom ne preporučuje, zbog većeg rizika od nastanka hipoglikemija. 

Akarboza (inhibitor alfa-glukozidaze) djeluje tako što usporava razgradnju šećera u crijevima i time smanjuje apsorpciju glukoze u krvotok. Najčešće nuspojave posljedica su bakterijske razgradnje velike količine šećera u debelom crijevu (nadutost, flatulencija, mučnina, proljevi). U slučaju teškog bubrežnog zatajenja, primjena se ne preporučuje. 

Inhibitori dipeptidil peptidaza-4 (DPP-4) – tu su vildagliptin, alogliptin, sitagliptin i drugi. Oni sprečavaju razgradnju probavnih hormona te doprinose otpuštanju inzulina. Povisuje se razina inzulina u tijelu nakon obroka i tako se smanjuje količina šećera. 

SGLT-2 inhibitori. Novija skupina oralnih antidijabetika, tzv. SGLT-2 inhibitori (npr. empagliflozin) povećavaju izlučivanje glukoze urinom (glukozurija) što dovodi do smanjenja glukoze u plazmi, arterijskog tlaka i tjelesne mase. Ovi lijekovi su se pokazali učinkovitim u sprječavanju nastanka novih kardiovaskularnih događanja te u bubrežnom i srčanom zatajenju. Najčešća nuspojava su infekcije urogenitalnog sustava, pa u slučaju ponavljajućih infekcija treba prekinuti liječenje. Može se koristiti zasebno ili u kombinaciji s drugim lijekovima i/ili inzulinom. 

Kada se u terapiju uvodi inzulin? 

Bolesnici koji boluju od šećerne bolesti tipa 1 liječe se inzulinom, a u tipu 2, kada se maksimalnom dozom oralnih antidijabetika ne može postići zadovoljavajuća regulacija šećera u krvi, dodaje se uz oralnu terapiju i inzulin. 

Danas postoji više vrsta inzulinskih pripravaka koji se razlikuju prema početku djelovanja, maksimalnom učinku i dužini djelovanja: 

• inzulini kratkog djelovanja, 
• inzulini dugog djelovanja i 
• takozvani predmiješani inzulini – kombinacije ova dva inzulina u različitim omjerima. 

Lijekovi i terapije

Lijekovi i njihova primjena: Pacijenti moraju znati koje su nuspojave lijekova

Lijekovi i primjena lijeka važni su za pacijente jer moraju znati koje nuspojave lijekova očekivati, a osobito je...

Primjenjuju se u različitim varijantama i prilagođeni su individualnim potrebama bolesnika. Višekratnim inzulinskim injekcijama (Pen štrcaljkama) svakodnevno davanje potkožnih injekcija je vrlo jednostavno i bezbolno, a postoje i inzulinske pumpe za kontinuirano primanje inzulina. Terapija inzulinom uvijek nosi rizik hipoglikemija, pa optimalnu terapiju, vrstu i dozu inzulina treba prilagoditi svakom pacijentu ponaosob. 

Zaključno 

Svi načini liječenja šećerne bolesti imaju samo jedan cilj – dobru regulaciju šećera u krvi, a time i sprečavanje nastanka komplikacija. Komplikacije dovode do trajnih invalidnosti i povećanja smrtnosti, što uz porast broja oboljelih postaje svjetski zdravstveni problem. 

Važno je naglasiti da oboljeli, bez obzira na korištenu vrstu antidijabetičke terapije, i dalje moraju održavati pravilnu prehranu, tjelesnu aktivnost, redovito mjeriti razinu šećera i odlaziti na periodične kontrolne preglede kod dijabetologa. 

PODIJELI