Najčešća pitanja i odgovori o crijevnim i/ili želučanim virozama kod mališana

„Crijevne i/ili želučane viroze„ (gastroenterokolitisi) su akutne virusne infekcije koje zahvaćaju prije svega probavni trakt. Mogu se javiti u svakoj životnoj dobi, a osobito su česte u male djece, ispod 3 godine.

Koji su najčešći uzročnici  i kako se prenose?

Uzročnici ovih infekcija su virusi; postoji ih mnoštvo, od kojih se pojedini češće javljaju sezonski. U ljetnim mjesecima najčešće se susrećemo s virusima iz skupine enterovirusa, a tu su i Adeno-, Noro- ili Astrovirus. U zimskim mjesecima na prvom je mjestu Rotavirus.

Prijenos ovih virusa odvija se lako, najčešće preko nečistih ruku, diranjem kontaminiranih površina i predmeta, zatim preko onečišćene hrane i/ili vode, a za neke viruse i kapljičnim putem. Visoke temperature ljeti pospješuju lakše širenje.

U organizmu se virus razmnožava, veže za sluznicu probavnog trakta i uzrokuje poremećaj motiliteta (gibanja) probavnog trakta te povećane gubitke tekućine i elektrolita. Imunitet nakon preboljenja nije trajan, pa se infekcije mogu i ponovo dobiti.

Koji su simptomi i koliko traju?

Glavno obilježje bolesti su probavne tegobe koje nastaju naglo. Obično su to:

• proljev,
• povraćanje,
• bolovi u trbuhu tipa grčeva,
• mučnina,
• manjak apetita,
• a uz njih i povišena temperatura.

Proljev može biti voden, sluzav, pa čak i s primjesama krvi. Ne moraju svi simptomi uvijek biti izraženi. Nekada prevladavaju oni od strane gornjeg probavnog trakta (primjerice, bolovi u gornjem abdomenu, povraćanje) i tada se laički koristi naziv „želučana viroza“, a u drugih od strane crijeva (grčevi, proljev) pa se koristi termin „crijevna viroza“.

Isto tako, intenzitet tegoba može biti različite jačine. Ako se radi o dojenoj djeci, nerijetko su simptomi blaže izraženi jer majčino mlijeko sadrži i protektivne komponente. Također, ponovna infekcija istim uzročnikom obično ima blaži karakter. 

Ove viroze se najčešće spontano povlače kroz dva do pet dana, no mogu se razvući i na tjedan dana, a u najgorim slučajevima i do 14 dana. Ponekad, nakon smirivanja glavnine simptoma, zaostaju još neko vrijeme mučnina, nelagoda u trbuhu i loš apetit.

Što kod „želučanih/crijevnih“ viroza ugrožava dijete?

Komplikacija koje se najviše bojimo je dehidracija koja nastaje uslijed gubitaka vode i elektrolita upravo povraćanjem i/ili proljevom i/ili temperaturom. To, a ne sam uzročnik, pogoduje iscrpljivanju organizma i može ugroziti dijete ako se pravovremeno ne reagira.  

Često se roditelji pitaju kako će prepoznati znakove dehidracije, pogotovo kod dojenčadi i male djece. Slabo vlažne sluznice (najbolje je gledati usnu šupljinu), slabo mokrenje (suhe pelene), uvučena fontanela i klonulost, glavni su znaci dehidriranosti.

Kako postupiti kod pojave akutne crijevne infekcije?

Najvažnija mjera u stanju „želučane i/ili crijevne viroze“ jest spriječiti dehidraciju. To se postiže upornim nadoknađivanjem tekućine.

Kod djece koja povraćaju i imaju mučninu to može biti pravi izazov. Preporučuje se uporno ponavljano davanje malih količina tekućine kako se ne bi provocirao želudac na novo povraćanje. Pored vode, čaja, bistrih juha, preporučuje se nuditi i oralne rehidracijske otopine kojih je sada mnoštvo dostupnih u ljekarnama. Takve otopine imaju prednost pred drugim napitcima jer sadrže, uz tekućinu, i optimalnu koncentraciju elektrolita i glukoze, čija je ravnoteža u crijevnim infektima obično narušena.

Ako je dehidracija značajna, tj. dijete je klonulo i/ili ne može uzimati tekućinu na usta zbog povraćanja, i/ili su stolice jako brojne te se tekućina ne može nadoknaditi samo unosom na usta ili su bolovi iznimno jaki pa nije sigurno radi li se o nečem drugom, treba se javiti liječniku. U takvim slučajevima liječnik će procijeniti koji su daljnji postupci, tj. isključiti eventualne druge uzroke te parenteralnim putem (na venu) infuzijom nadoknaditi tekućinu.

Postoji li specifično liječenje?

Većina proljeva se sama ograniči, znači spontano završe uz simptomatske mjere nadoknade tekućine; drugim riječima, specifične terapije nema.

Poželjno je davanje probiotika jer se je pokazalo da ipak skraćuju i smanjuju intenzitet proljeva, a najboljima su se pokazale čiste kulture Lactobacillus rhamnosus (LGG), Saccharomyces boulardi i Lactobacillus reuteri u velikom broju.

Također, kod vodenih proljeva primjena racekadotrila (Hidrasec) može smanjiti gubitke tekućine putem crijeva te ga je korisno dati u takvim slučajevima.

Treba li prilagoditi prehranu?

Nekada su se kod crijevnih viroza primjenjivale vrlo agresivne dijete, međutim, pokazalo se da to nije dobro jer dodatno iscrpljuje organizam, a ne rješava tegobe. Preporučuje se cijelo vrijeme uzimati hranu jer se i samo crijevo „hrani“ sastojcima iz hrane.

Izbjegavati treba samo osmotski aktivne tvari poput slatkih napitaka, slatkiša, voća koje protjeruje, također, jače masne obroke i jake začine. Dobro je da su obroci manji, a češći kako se ne bi dodatno provociralo povraćanje.

Što ako simptomi traju duže od očekivanog za crijevnu infekciju?

Ako proljev traje u kontinuitetu dulje od dva tjedna, tada više nije riječ o akutnom, već kroničnom proljevu. Nekada je to posljedica značajnog oštećenja sluznice crijeva nakon infektivnog proljeva.

Tada je pametno prolazno isključiti iz prehrane mlijeko (laktozu) jer se mliječni šećer u oštećenoj sluznici ne može probaviti te tako navlači dalje vodu i podržava proljev. Međutim, produženo trajanje proljeva može biti i simptom nekih kroničnih bolesti koje možda postoje u podlozi, pa ih je crijevna infekcija potakla da se prikažu.

Stoga, svaki proljev koji duže traje zahtijeva dijagnostičku obradu gastroenterologa na moguće malapsorpcije (celijakiju, alergijsku enteropatiju, parazitoze i slično). Ponekad iza infekcija zaostane mučnina ili sporadično povraćanje, pa govorimo o postviralnoj gastroparezi i u tom slučaju primjenjujemo dalje dijetetske mjere prehrane s manje masnoća i koncentriranih šećera do prolaska tegoba.

Mogu li se „želučane/crijevne“ viroze spriječiti?

Dobre higijenske mjere mogu sniziti rizik prijenosa infekcija. Prije svega, to se odnosi na pranje ruku pri spremanju i davanju obroka djeci, kao i na pravilno skladištenje hrane, tj. izbjegavanje predugog stajanja namirnica.

Ipak, budući da se ove infekcije lako šire putem kontaminiranih površina i predmeta, neke i kapljično, kada infekcija krene u kolektivima, nije lako zaustaviti širenje.