Prehrana u trećoj životnoj dobi: zašto se javlja malnutricija

Starenje uzrokuje brojne tjelesne i psihološke promjene koje mogu utjecati na nutritivne potrebe i nutritivni status. Prisustvo kroničnih bolesti te uzimanje lijekova može uzrokovati neravnotežu između potrebe za nutrijentima i prehrambenog unosa, što vodi nastanku malnutricije, odnosno lošem statusu uhranjenosti.

Malnutricija i sarkopenija (gubitak mišićne snage i mase) često se javljaju kod osoba starije dobi koje su hospitalizirane ili su smještene u institucijama. Takav loš nutritivni status povećava pobol i smrtnost te negativno utječe na svakodnevne aktivnosti, funkcije i kvalitetu života. Stoga redovita procjena nutritivnog statusa čini bitan dio zdravstvene skrbi za osobe starije dobi. Pritom je važno uzeti u obzir odrednice geroantropometrije.

Važno je očuvati mišiće i kosti

Mišićna masa smanjuje se prosječno za 8 do 16 % po desetljeću života, a stupanj gubitka ovisi o tjelesnoj aktivnosti i načinu prehrane te zdravstvenom statusu osobe starije dobi. Tako, primjerice, osoba u dobi od 90 godina može izgubiti i do 50 % mišićne mase koju je stekla do polovice života. Starenjem se mijenja i metabolizam kalcija te vitamina D u nekoliko aspekata što može pridonijeti ubrzanom gubitku koštane mase i razvoju osteoporoze u starijoj dobi.

Nemasna masa tijela sastoji se od biološki aktivnih tkiva uključujući mišiće, kosti, živčano tkivo i vitalne organe. Ta vrsta tkiva ima značajno veći kapacitet sagorijevanja energije u odnosu na masno tkivo. Stoga osobe koje očuvaju svoju mišićnu masu i u starijoj dobi mogu unositi više energije u odnosu na osobe s nižim udjelom mišićne mase. Jednostavnije pojašnjeno, više mišića znači i brži metabolizam te brže sagorijevanje kalorija što štiti od nakupljanja masnog tkiva u starijoj dobi.

Gubitak nemasne mase tijela ujedno znači i gubitak mišićne snage, a često i funkcije. Takav udruženi gubitak mišićne mase i snage u konačnici vodi ka poteškoćama u obavljanju svakodnevnih radnji poput penjanja uz stepenice, hodanja ili ustajanja sa stolca. Gubitak mišićne snage dodatno povećava rizik ozljede uslijed pada. Tijelo osobe starije dobi nije toliko učinkovito u izgradnji mišića u usporedbi s mlađim osobama. Dodatno, dotok krvi u donje ekstremitete je smanjen u starijoj dobi te stoga u mišiće ne dospijevaju prijeko potrebne hranjive tvari.

Povećana potreba za proteinima

U stanjima metaboličkog stresa koji se razvija kod bolesnika u jedinicama intenzivnog liječenja, ali i onih s uznapredovalim malignim bolestima ili traumatskim ozljedama poput fraktura kuka – povećana je potreba tijela za proteinima, pa zato tijelo poseže za svojim tjelesnim proteinima te ih troši za oporavak.

Dodatno, fiziološki odgovor neophodan za oporavak uključuje i sintezu proteina akutne faze u jetri, sintezu proteina bitnih za imunosnu funkciju te sintezu proteina bitnih za cijeljenje rana (i dekubitusa). U tim situacijama potrebe za proteinima su dva do tri puta veće nego u normalnom stanju.

I dok mišićna masa igra iznimno važnu ulogu u oporavku od teških bolesti, mišićna snaga i funkcija ključne su za sam proces oporavka. Nakon teških bolesti i dugotrajnog ležanja vrlo se često razvija nemoć, krhkost i malnutricija. Veliki gubici mišićne mase, snage i funkcije tijekom akutne hospitalizacije uzrokom su tjelesne nemoći te značajno doprinose produljenom trajanju oporavka. Taj problem se dodatno pogoršava ako je snižena mišićna masa bila prisutna i prije hospitalizacije – tada postoji šansa da se puni oporavak nikada neće postići. Zbog toga više od 50 posto žena starijih od 65 godina koje imaju frakturu kuka nikada više ne hodaju.

Važnost planiranja obroka za starije osobe

Fiziološke promjene vezane uz starenje utječu na potrebe za nutrijentima. Energetske potrebe i potrebe za makronutrijentima se snižavaju, međutim, potrebe za mikronutrijentima su jednake ili veće nego tijekom zrele dobi. Dodatno, brojne psihosocijalne i socioekonomske promjene koje prate starenje mogu utjecati na prehrambeni unos.

Planiranje obroka je važan dio nutritivne njege osoba starije dobi, a od velike važnosti mogu biti i dodaci prehrani te oralni nutritivni dodaci (enteralni pripravci) koji se propisuju kod dijagnosticirane ili prijeteće malnutricije. Artificijelno hranjenje, odnosno primjena enteralne i parenteralne prehrane, opravdano je kod pothranjenih bolesnika starije dobi, i u bolnici i kod kuće. Bolesnici starije dobi dijele indikacije s bolesnicima ostalih dobnih skupina, iako se veće značenje kod ovih bolesnika daje kvaliteti života.

Enteralni pripravci pod nadzorom liječnika

Teška proteinsko-energetska malnutricija nalazi se kod 4 do 10% starijih osoba koje žive kod kuće, 15 do 38% onih koji žive u domovima za starije te 30 do 70% hospitaliziranih starijih pacijenata.

Iz visoke stope malnutricije u gerijatrijskoj populaciji proizlazi i povećana potreba za osiguravanjem odgovarajuće nutritivne potpore uz naglasak na nekim ključnim nutrijentima poput visokovrijednih proteina, vitamina D i B skupine, omega-3 masnih kiselina te specifičnih supstrata s prirodnim anaboličkim djelovanjem poput leucina i beta-hidroksi beta-metil butirata (HMB) koji se nazivaju farmakonutrijentima. U svrhu dodatnog unosa energije i proteina te spomenutih farmakonutrijenata, propisuju se enteralni pripravci koji se primjenjuju oralnim putem, a koriste se pod nadzorom liječnika.

Otkrivanje malnutricije i probir pacijenata u nutritivnom riziku

Prvi korak pri propisivanju adekvatne nutritivne terapije je procjena nutritivnog statusa, odnosno identifikacija pacijenata u nutritivnom riziku. Metode za procjenu pojedinih sastavnica nutritivnog statusa dijele se na anketne, antropometrijske i biokemijske metode te klinički pregled.

Preporučena metoda za brzi probir bolesnika u nutritivnom riziku koja se uključuje u rutinski rad kada je riječ o hospitaliziranim bolesnicima je NRS2002 (Nutrition Risk Screening 2002). Riječ je o metodi koja je validirana u kliničkim uvjetima. Tu jednostavnu metodu sastavljenu od dvije cjeline preporučuje Europsko društvu za kliničku prehranu (ESPEN). Prva četiri pitanja odnose se na BMI (je li BMI < 20,5 kg/m2), je li bolesnik izgubio na tjelesnoj masi u posljednja tri mjeseca, unosi li bolesnik manje hrane u posljednja dva tjedna te je li bolesnik akutno bolestan. Ako je odgovor na bilo koje od ta četiri pitanja potvrdan, nastavlja se s drugom fazom procjene koja detaljnije razmatra postotak izgubljene tjelesne mase i težinu bolesti. Temeljem svih sakupljenih podataka bolesnik se klasificira kao izložen nutritivnom riziku ili se preporučuje tjedno praćenje nutritivnog statusa bolesnika