Uklanjanje grkljana i oporavak nakon operacije

Grkljan (lat. larinks) je organ na vratu, a služi za disanje, govor te zaštiti donjih dišnih putova prilikom gutanja. Razvoj zloćudnih tumora u tom području dovodi do promuklosti, otežanog disanja te otežanog i bolnog gutanja.

Statistike o raku grkljana

Globalno se svake godine otkrije više od 180.000 novih slučajeva raka grkljana i bilježi se približno 100.000 smrtnih slučajeva godišnje zbog tumora grkljana. U Sjedinjenim Američkim Državama godišnje ima oko 12.500 slučajeva i 3.800 smrtnih slučajeva od tumora larinksa.

Glotični, supraglotični i subglotični karcinom čine otprilike dvije trećine, jednu trećinu i 2% karcinoma grkljana. Karcinom hipofarinksa (donjeg dijela ždrijela) rjeđi je od karcinoma grkljana, s otprilike jednom četvrtinom manje slučajeva.

Kod spomenutih karcinoma grkljana i hipofarinksa jedan od modaliteta liječenja je, između ostalog, i operacija koja podrazumijeva uklanjanje grkljana – totalna laringektomija.

Dijagnosticiranje karcinoma i odluka o laringektomiji

Tumori glotičkog grkljana (glasnice) obično se manifestiraju promuklošću i najčešće se dijagnosticiraju u ranoj fazi. Pacijenti koji imaju uznapredovalu fazu bolesti obično prolaze totalnu laringektomiju. Pacijenti sa supraglotičkim i subglotičkim karcinomom grkljana, kao i hipofaringealnim karcinomom, obično se otkriju tek u uznapredovaloj fazi bolesti zbog nedostatka specifičnih simptoma, sklonosti lokalnom širenju (subglotis) ili bogatoj mreži limfnih čvorova, što rezultira visokom incidencijom metastaza u limfne čvorove vrata (supraglotis). I kod njih je jedan od modaliteta liječenja također kirurško liječenje, odnosno totalna laringektomija.

Laringektomija je operacija kojom se uklanja dio ili cijeli grkljan, a u cilju liječenja tumora grkljana. Osobe koje se podvrgnu laringektomiji i dalje mogu imati dobru kvalitetu života, ali moraju naučiti na nove načine disanja i govora.

Gubitak prirodnog glasa i stigma te nov način života i ograničenja zbog traheostome, čine taj zahvat za pacijente teško prihvatljivim. Iako postoje različite mogućnosti rehabilitacije glasa, mnogi pacijenti izražavaju nezadovoljstvo rezultatima; društvena izolacija, gubitak posla i depresija česte su posljedice totalne laringektomije.

Oporavak nakon laringektomije

Operacijom laringektomije uklanja se grkljan, dakle pacijenti moraju naučiti nove načine govora i komunikacije, u čemu im pomažemultidisciplinarni tim, a njegov dio čini i logoped s kojim prolaze dio rehabilitacije govora

Ezofagealni govor

Najstarija metoda govora nakon laringektomije je ezofagealni govor. Zrak se iz pluća prebacuje u jednjak i potom u ždrijelu vibracijom sluzničkih struktura dolazi do formiranja alaringealnog govora. Smatra se da bi svi pacijenti podvrgnuti totalnoj laringektomiji trebali znati i ezofagealni govor kao pomoć u komunikaciji neovisno o tome koriste li i govornu protezu ili elektrolarinks. Korištenje ezofagealnog govora ovisi i o karakteristikama samog pacijenta (dob, sposobnost učenja, motivacija, sluh, psihološko stanje i sl.) i specifičnosti med.postupka (opseg resekcije) i drugim specifičnim faktorima. Ezofagealni govor ima brojne prednosti među kojima su: mogućnost govora bez uporabe ruku, ne zahtijeva dodatni kirurški zahvat, neovisnost o elektrolarinksu ili protezi, te spontanost.

Glasovna proteza

Postavljanje govorne proteze i govor s njom često se navodi kao najbolja alternativa koja se najviše može usporediti s normalnim laringealnim govorom u kvaliteti i lakoći proizvodnje. Takav govor je prema nekim istraživanjima superiorniji od ezofagealnog govora u smislu njegove kvalitete, dužeg trajanja fonacije i većeg maksimalnog vremena fonacije.

Nadalje, osobe s govornom protezom često su zadovoljnije svojim govorom – smatraju ga kvalitetnijim, imaju poboljšanu sposobnost telefonske komunikacije te imaju manje ograničenja u interakciji s drugima u usporedbi s onima koji koriste elektrolarinks ili ezofagealni govor.

Traheoezofagealna punkcija (TEP) može se izvesti kao primarni postupak u vrijeme totalne laringektomije. Glasovna proteza ugrađuje se u stražnji zid traheje, obično u razini nešto višoj od same traheostome. Vježbanjem se uči prebaciti zrak iz pluća u jednjak, a rezultirajuće vibracije stvaraju govor. Postoje različite vrste glasovnih proteza. Traheoezofagealna punkcija (TEP) i postavljanje govorne proteze nudi laringektomiranoj osobi potencijal za spontanu proizvodnju govora jednom kada se nauči i usavrši ista.

Prednosti primarnog TEP-a uključuju raniju upotrebu glasovne proteze za rehabilitaciju glasa. Zahvat se može učiniti istodobno s postupkom totalne laringektomije, dodaje minimalno vrijeme tom zahvatu, a pacijent započinje s rehabilitacijom govora odmah po oporavku od operacijskog zahvata.

U drugim slučajevima, TEP se može provesti kao sekundarni postupak u fazi poslije oporavka od primarnog zahvata. Iako i dalje traje rasprava o optimalnom vremenu, konačni uspjeh često ovisi o motivaciji pacijenta. Logično je očekivati više problema s cijeljenjem kod stvorene fistule (TEP) u vrijeme laringektomije kod bolesnika prethodno liječenog kemoradioterapijom.

Elektrolarinks

Elektrolarinks (umjetni grkljan) služi kao uređaj koji se prisloni na vrat kako bi se poboljšao govor vibracijom alaringealnih struktura. Većina ljudi može koristiti elektrolarinks vrlo brzo nakon zacjeljivanja od operacije, što ga čini jednom od najbržih metoda za učenje.

Može se koristiti kao metoda koju će pacijent primjenjivati kratkoročno (dok ne nauči ezofagealni govor, primjerice) ili se primjenjivati dugoročno. Nedostatak je da riječi koje proizvodi elektrolarinks zvuče robotski i umjetno.

Neverbalna komunikacija

Svatko tko se podvrgne laringektomiji koristit će neverbalnu komunikaciju u nekom trenutku tijekom oporavka. Neverbalna komunikacija može uključivati:

• geste,
• izraze lica,
• pisanje rukom na papir ili ploče za pisanje,
• tipkanje na računalu ili tabletu,
• znakovni jezik.