Kada je potrebno učiniti traheotomiju i kako izgleda zahvat?

Traheotomija je umjetno stvaranje otvora u dušniku (traheostome). Jedan je od najstarijih kirurških postupaka koji se spominje u egipatskim spisima još 3600 godina pr.n.e. Hinduistički spisi opisuju traheotomiju 2000 godina pr.n.e., a postoji i zapis o nevjerojatnom i teško zamislivom zahvatu o tome da je Aleksandar Veliki 1000 godina pr.n.e. napravio traheotomiju mačem vojniku koji se gušio s komadom kosti koji mu je zapeo u grlu (ako je taj zapis istinit, Aleksandar Veliki je po život opasnu situaciju riješio lako poput rješavanja gordijskog čvora).

Hipokrat se je zalagao protiv traheotomije u strahu od ozljede karotide koja se nalazi uz dušnik (sigurno je prije toga vidio brojne ozljede i krvarenja tijekom izvođenja traheotomije). U kasnijim stoljećima, traheotomija se izbjegavala zbog brojnih i vrlo čestih komplikacija koje su pratile kirurški postupak. Predsjednik SAD-a George Washington umro je 1899. od akutnog epiglotitisa (akutne upale gornjeg dijela grkljana). Iako je predsjednikov liječnik znao kirurški postupak traheotomije, nije ga izveo jer ga je smatrao beskorisnim.

Kasnije, tijekom 19. i osobito 20. stoljeća, traheotomija postaje standardan postupak s malim postotkom mortaliteta i komplikacija.

Indikacije za traheotomiju

Indikacije za traheotomiju mogu se podijeliti na opstrukciju gornjeg dišnog puta, ventilaciju pluća, toaletu pluća te elektivne zahvate.

Opstrukcije gornjeg dišnog puta mogu nastati zbog:

• traume,
• infekcije,
• tumora ili
• stranog tijela.

Pacijenti koji se ventiliraju pomoću respiratora i ne mogu se od njega odvojiti, obično se traheotomiraju nakon sedam dana provedenih na respiratoru (odgađanje traheotomije može uzrokovati upale i posljedične stenoze u grkljanu i dušniku).

Traheotomija s ciljem toalete pluća radi se u pacijenata na respiratorima te kod onih koji zbog osnovne bolesti ne mogu iskašljati sekret iz pluća.

Traheotomija se često izvodi i kod brojnih elektivnih velikih kirurških zahvata na glavi i vratu.

Kako se izvodi traheotomija

Traheotomija može biti privremena i trajna. Može se izvoditi tzv. otvorenom tehnikom (kirurškim rezom na vratu i tada ju izvode otorinolaringolozi) i perkutano (putem vodilice umetnute kroz kožu vrata do dušnika, postupno šireći kanal oko vodilice i tada ju izvode anesteziolozi).

Traheotomija se može raditi u lokalnoj ili općoj anesteziji. Obično se prvo infiltrira lokalni anestetik s dodatkom adrenalina s ciljem smanjenja krvarenja. Može se raditi horizontalni ili vertikalni rez na koži vrata iznad dušnika. U središnjoj liniji se razmaknu mišići i pristupi se na središnji (istmus) dio štitnjače. Štitnjača se može pomaknuti retraktorom ili se središnji dio štitnjače podveže i dolazi se do prednje stijenke dušnika. Napravi se horizontalni rez, obično ispod drugog ili trećeg prstena dušnika. Može se formirati i manji prozorčić tkiva dušnika, a rubovi presječenog dušnika se šavovima fiksiraju za kožu vrata. Potom se postavlja cjevčica (kanila) u traheostomu.

Ako je riječ o privremenoj traheotomiji (npr. kod osiguranja dišnog puta kod velike operacije vrata), nakon nekoliko dana ili tjedana cjevčica se vadi i traheostoma vrlo često zaraste spontano bez šivanja. Nekada se mora raditi plastika traheostome.

Kod trajnih traheostoma iznimno je važna toaleta otvora na dušniku zbog sprečavanja upale i infekcija. Kod trajnih traheostoma nije potrebno stalno koristiti cjevčicu (kanilu) u dušniku, nego se na kožu vrata može prilijepiti podložak, a na njega staviti filter koji će raditi funkciju koju inače ima nos – vlaženje, grijanje i filtriranje (čišćenje) udahnutog zraka.

Za hitno osiguranje dišnoga puta može se učiniti tzv. krikotireotomija ili konikotomija – presijecanje membrane koja povezuje štitnu i prstenastu hrskavicu grkljana. To je vjerojatno učinio i Aleksandar Veliki svom vojniku spasivši mu život.