Oporavak nakon operacije prostate i liječenje inkontinencije

Dominantan uzrok inkontinencije urina kod muškaraca je oštećena funkcija uretralnog sfinktera, a porastom broja radikalnih operativnih zahvata prostate, raste i broj bolesnika s posljedičnom stresnom inkontinencijom urina. Ako muškarac mora uzimati bilo kakva pomagala zbog istjecanja urina, kažemo da je inkontinentan.

Nakon operativnog zahvata (odstranjenja prostate), kada se istodobno odstranjuje poprečno-prugasti i glatko-mišićni sfinkter, nastaje „anatomski“ defekt. Dakle, najvažnije je pri operaciji ne oštetiti mišićna vlakna poprečno-prugastog sfinktera uretre te sačuvati dužinu uretre ili glatko-mišićni sfinkter. Učinkovitost sfinktera temelji se na njegovoj dužini i čvrstoći, odnosno jačini.

Vraćanje kontrole nad mokrenjem

Cijeljenje mjehura i uretre je postupno i završava između šest i 18 mjeseci od operacije, dokad se može postići kontinencija kod većine bolesnika. Dosadašnja istraživanja pokazuju da je prostatektomijska inkontinencija (inkontinencija nakon odstranjenja prostate) prouzročena oštećenjem takozvanog distalnog uretralnog sfinktera.

Vraćanje kontrole nad mokrenjem nakon radikalne prostatektomije ovisi i o tome koliko je vremen prošlo nakon operacije. Rezultati iz literature, kao i naši rezultati, pokazuju da će otprilike 33% bolesnika biti kontinentno nakon mjesec dana, 70% nakon tri mjeseca, 83% nakon šest mjeseci te više od 90% nakon prve godine. Samo 3% bolesnika postaje kontinentno nakon dulje od godinu dana od operativnog zahvata.

Na uspjeh operacije i postoperativni tijek utječu dob pacijenta,  preoperativan i kontinentni status, kirurška tehnika, iskustvo kirurga te postoperativni čimbenici. Opseg i invazivnost obrade urinarne inkontinencije ovisi o intenzitetu i složenosti simptoma te kliničke slike. Cilj inicijalne obrade jest prepoznati komplicirane inkontinencije koje zahtijevaju složeniju dijagnostičku i specijalističku obradu. Na razini primarne zdravstvene zaštite potrebna je osnovna dijagnostička obrada te isključivanje moguće podležeće bolesti poput uroinfekcije.

Kako se inkontinencija liječi

Liječenje urinarne inkontinencije ima brojne mogućnosti, većinom konzervativne naravi, kao što su promjene životnih navika, higijensko-dijetetski režim, vježbe zdjelične muskulature i „trening“ mokraćnog mjehura te farmakoterapija. Tretiraju se specifični uzroci, izostavljaju se lijekovi koji mogu prouzročiti ili pogoršati inkontinenciju ili im se podešava doziranje. Drugi tipovi liječenja temelje se na tipu inkontinencije. No bez obzira na uzrok ili vrste inkontinencije, neke su opće mjere obično djelotvorne. Korisno je vježbanje mjehura i podešavanje unosa tekućine.

Vježbe mjehura uključuju planirano mokrenje u razmacima od dva do tri sata, a vježbe mišića zdjelice (npr. Kegelove vježbe) često su učinkovite, posebice ako je riječ o stresnoj inkontinenciji. Pritom spomenimo i električno podraživanje dna zdjelice, odnosno automatiziranu verziju Kegelovih vježbi koja električnim impulsima koči pretjeranu aktivnost detruzora (glatki mišić unutar stijenke mokraćnog mjehura) i steže zdjeličnu muskulaturu. Bolesnike se upućuje da u određeno vrijeme ograniče unos tekućine, da izbjegavaju napitke koji iritiraju mokraćni mjehur te da dnevno unose litru i pol do dvije litre tekućine.

Lijekovi su često od znatne pomoći. Uglavnom su u upotrebi antikolinergici i antimuskarinici koji olabavljuju detruzor, alfa agonisti koji povećavaju tonus sfinktera te inhibitori 5-alfa reduktaze za opstrukciju izgona kod muškaraca s hitnom ili prelijevajućom inkontinencijom.

Ako konzervativno liječenje ne daje odgovarajući povoljan rezultat, u obzir dolazi kirurško liječenje inkontinencije. Na razini specijalističke zdravstvene zaštite, u slučajevima neuspjeha primarne terapije, nejasne dijagnoze ili složenosti prirode bolesti, potrebna je šira specijalistička i dijagnostička obrada (radiološka, citološka obrada, endoskopija, urodinamika). Tu u obzir dolaze invazivne i kirurške metode liječenja – umjetni sfinkter, muški sling, botoks, augmentacija mokraćnog mjehura ili intermitentna kateterizacija. O izboru metode, naravno, odlučuje specijalist urolog.