Ortopedija pod povećalom: čime se bavi ortoped, koje poremećaje i stanja liječi?

Ortopedska kirurgija ili ortopedija grana je kirurgije koja se bavi poremećajima i stanjima koja uključuju mišićno-koštani sustav. Ortopedski kirurzi koriste kirurška i nekirurška sredstva za liječenje mišićno-koštanih trauma, bolesti kralježnice, sportskih ozljeda, degenerativnih bolesti, infekcija, tumora i urođenih poremećaja.

Kratka povijest ortopedije

Nikola Andry skovao je riječ na francuskom kao orthopédie, što proizlazi iz starogrčkog izraza orthos („točno”, „ravno”) i paidion ( „dijete”), a objavio je „Orthopedie“ (prevedeno kao „Ortopedija: umjetnost ispravljanja i prevencije deformiteta u djece“), 1741. godine. Kao što i samo ime govori, disciplina je u početku bila razvijena s pažnjom na djecu, ali ispravljanje deformacija kralježnice i kostiju u svim fazama života na kraju je postalo kamen temeljac ortopedske prakse.

Mnoga dostignuća u ortopedskoj kirurgiji rezultat su iskustava tijekom ratova. Na ratištima srednjeg vijeka ozlijeđeni su liječeni zavojima namočenima u konjsku krv, koja se sušila stvarajući krutu, ali nehigijensku udlagu.

Jean-André Venel osnovao je prvi ortopedski institut 1780. godine, koji je bio prva bolnica posvećena liječenju dječjih deformacija kostura. Razvio je palicu za stopalo za djecu rođenu s deformacijama stopala i razne metode za liječenje zakrivljenosti kralježnice.

Napredak postignut u kirurškoj tehnici tijekom 18. stoljeća, poput istraživanja Johna Huntera o zacjeljivanju tetiva i rada Percivalla Potta na deformaciji kralježnice, stalno je povećavao raspon novih metoda dostupnih za učinkovito liječenje. Antonius Mathijsen, nizozemski vojni kirurg, izumio je gipsanu udlagu 1851. Međutim, do 1890-ih, ortopedija je još uvijek bila studija ograničena na korekciju deformacija kod djece. Jedan od prvih razvijenih kirurških zahvata bila je perkutana tenotomija. To je uključivalo rezanje tetive, izvorno Ahilove tetive, kako bi se pomoglo u liječenju deformacija uz učvršćivanje i vježbe. Kasnih 1800-tih i prvih desetljeća 1900-tih pojavila se je značajna kontroverza oko toga treba li ortopedija uopće obuhvaćati kirurške zahvate.

Novije doba

Primjeri ljudi koji su pomogli razvoju moderne ortopedske kirurgije bili su Hugh Owen Thomas, kirurg iz Walesa, i njegov nećak Robert Jones. Thomas se je u mladosti zanimao za ortopediju i ispravljanje kostiju, a nakon uspostavljanja vlastite prakse nastavio je proširivati područje na opće liječenje prijeloma i drugih problema mišićno-koštanog sustava. Zagovarao je prisilni odmor kao najbolji lijek za prijelome i tuberkulozu te stvorio takozvanu „Thomasovu udlagu” kako bi stabilizirao frakturu bedrene kosti i spriječio infekciju. Također je odgovoran za brojne druge medicinske inovacije koje sve nose njegovo ime: Thomasov ovratnik za liječenje tuberkuloze vratne kralježnice, Thomasov manevar za ortopedski pregled prijeloma zgloba kuka, Thomasov test za metodu otkrivanja deformacije kuka i Thomasov ključ.

Korištenje intramedularnih šipki za liječenje prijeloma bedrene kosti i potkoljenice osmislio je Gerhard Küntscher iz Njemačke. To je činilo veliku razliku u brzini oporavka ozlijeđenih njemačkih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata i dovelo do šireg usvajanja intramedularne fiksacije prijeloma u ostatku svijeta. Razvlačenje je bila standardna metoda liječenja prijeloma bedrene kosti sve do kasnih 1970-tih, kada je skupina Medicinskog centra Harborview u Seattleu popularizirala intramedularnu fiksaciju bez otvaranja prijeloma.

Vanjsku fiksaciju prijeloma usavršili su američki kirurzi tijekom Vijetnamskog rata, ali glavni doprinos dao je Gavril Abramovič Ilizarov u SSSR-u . Poslan je, bez osobite ortopedske obuke, da čuva ozlijeđene ruske vojnike u Sibiru pedesetih godina. Bez opreme, suočio se s osakaćujućim uvjetima nezaraslih, zaraženih i neusklađenih prijeloma. Uz pomoć lokalne biciklističke trgovine, osmislio je prstenaste vanjske učvršćivače napete poput žbica bicikla. Pomoću ove opreme postigao je zacjeljivanje, prestrojavanje i produljenje. „Ilizarov aparat“ i danas se koristi kao jedna od metoda distrakcijske osteogeneze.

Moderna ortopedija

Moderna ortopedska kirurgija i istraživanje mišićno-koštanog sustava pokušali su učiniti operaciju manje invazivnom te implantirane komponente učiniti boljima i trajnijima.

• Artroskopija – korištenje artroskopskih tehnika posebno je važno za ozlijeđene pacijente. Artroskopiju je početkom pedesetih godina započeo dr. Masaki Watanabe iz Japana kako bi izveo minimalno invazivnu operaciju hrskavice i rekonstrukciju oštećenih ligamenta. Artroskopija omogućuje pacijentima da se oporave od operacije za nekoliko dana, a ne tjedana ili mjeseci potrebnih za uobičajenu, „otvorenu” operaciju; to je vrlo popularna tehnika. Artroskopija koljena jedna je od najčešćih operacija koju danas rade ortopedi, a često se kombinira s meniscektomijom ili hondroplastikom.
• Artroplastika – ortopedska operacija gdje se zglobna površina mišićno-koštanog zgloba zamjenjuje umjetnim materijalom. To je izborni postupak koji se radi za ublažavanje boli i vraćanje funkcije zgloba nakon oštećenja artritisom ili nekom drugom vrstom traume. Kao i standardna operacija totalne zamjene koljena, popularna je alternativa i parcijalna ili djelomična zamjena zgloba, kod koje se zamjenjuje samo jedna površina artritičnog koljena koja nosi težinu. Posljednjih godina sve se češće koristi tzv. „resurfacing“  zamjena zgloba kuka. Ova vrsta operacije odgađa potrebu za tradicionalnijim i manje štedljivim koštanim nadomještanjem kuka, ali nosi značajne rizike ranog neuspjeha zbog prijeloma i odumiranja kostiju.
• Matične stanice i regenerativna ortopedija – terapija matičnim stanicama uspješno se koristi za velike ortopedske zahvate u smislu ozljeda koštano-zglobnih prijeloma (prijelomi kostiju, oštećenja hrskavičnih struktura), osteoartritis-oštećenja hrskavice, ozljede ligamenata i tetiva, osteonekroza glave bedrene kosti … Matične stanice se također koriste u regeneraciji koštanog tkiva u i osiguravaju brže i bolje zacjeljivanje tkiva. Izveden je velik broj pretkliničkih studija s matičnim stanicama te postoji sve veći interes za provođenje ove metode liječenja.

Ortopedska subspecijalizacija može uključivati sljedeća područja:

• šaku,
• rame i lakat,
• totalnu rekonstrukciju zgloba (artroplastika),
• dječju ortopediju,
• stopalo i gležanj,
• kralježnicu i
• ortopedsku traumatologiju

Uloga ortopeda

Ortopedi koriste kirurške i rehabilitacijske metode zdravstvene zaštite koji se odnose na mišićno-koštani sustav. Ortopedi liječe širok broj bolesti i stanja, uključujući prijelome i iščašenja, puknuća ligamenata, uganuća i istegnuća te ozljede tetiva i mišića, išijas, bolove u križima, skoliozu, čukljeve i čekićaste prste, artritis i osteoporozu, tumore kostiju, mišićnu distrofiju i cerebralnu paralizu, abnormalnosti dlana i nejednake duljine nogu.

Općenito, ortopedi su vješti u:

• dijagnozi vaše ozljede ili poremećaja,
• liječenju kirurškim zahvatom ili drugim planovima liječenja,
• rehabilitaciji i vraćanju funkcije te
• prevenciji.

Ortoped također usko surađuje s drugim zdravstvenim radnicima i često služi kao savjetnik drugim liječnicima.

O najčešćim postupcima koje izvode ortopedi te zanimljivim činjenicama u ortopediji pročitajte više na blogu objavljenom na stranicama Poliklinike Ribnjak. Ondje možete potražiti i stručni savjet te zakazati svoj termin kod ortopeda.