Jedinstven zimski doživljaj: vožnja saonicama koje vuku haskiji

Vožnja saonicama koje vuku haskiji u Štajerskoj izazvala je u Dagmar uzbudljiv vrtlog emocija kojeg svakome preporučuje te o njemu piše u putopisu objavljenom na portalu Austria.info.

Koliko napeta sam bila prije vožnje saonicama s haskijima, toliko sam sretna i slobodna bila nakon vožnje. Sretna, zadovoljna, ali i potpuno iscrpljena – tjelesno i mentalno – vratila sam se u kamp. Bila sam zadihana, noge su mi bile slabe, a i psi su bili vidno premoreni.

Moj je muž bio u velikom iščekivanju, njegova je vožnja saonicama, naime, tek trebala uslijediti. Vratila sam svoja dva suputnika i dala im pripremljenu hranu, a nije izostalo ni maženje. Takav vas izlet zaista poveže.

Neobičan božićni poklon

No idemo redom. Kako sam se uopće našla na saonicama s haskijima? Moj muž često jako dobro čita moje želje – ali kad mi je za Božić poklonio vožnju saonicama koje vuku haskiji na Teichalmu u Štajerskoj, isprva sam bila čak nešto skeptična. S druželjubivim četveronošcima se ipak radije samo igram ili mazim. No jedno mi je bilo jasno: vožnja ovakvim saonicama vrlo je zahtjevan zadatak.

Prvo sam se uplašila. Usto sam i razmišljala o tome jesam li uopće fizički dovoljno spremna za tako nešto. Moja kondicija nije savršena, a nisam ni jako spretna u sportu. To dokazuje i pokoji ožiljak koji imam na tijelu. Unatoč tomu, odlučila sam se ipak okušati u ovom izazovu, zagrlila sam muža i s velikim uzbuđenjem pristupila ovom zajedničkom zimskom doživljaju.

Priprema za avanturu s haskijima i uzbuđenje

Zasad je sve dobro. Nekoliko tjedana kasnije, sredinom veljače, smo trebali krenuti i pripreme su mogle početi. No što mi sve treba? Nikad se ne zna što sve može zatrebati…

Svakako treba ponijeti:

• skijaško odijelo,
• skijaške rukavice,
• kapu,
• čarape,
• dobre i stabilne cipele,
• hranu,
• piće,
• kremu za zaštitu od sunca.

Da, obožavam popise.

Tako smo, vrhunski pripremljeni, krenuli na put. Tog je jutra u Beču padao snijeg. Svatko tko je ikada doživio velegrad prekriven debelim snijegom, zna da se tada sve kreće sporije i za sve vam treba više vremena nego što ste planirali. Zasnježene ceste i činjenica da se vozimo bez lanaca na gumama činila me je nervoznom, no moj je muž bio jako uzbuđen i to je doživio kao avanturu.

Na odredište smo stigli oko 15 minuta kasnije nego što smo planirali. Voditelj tečaja bio je vrlo ljubazan i pričekao nas je. Napokon sam se opustila od turbulentne vožnje i pogledala oko sebe. Oko nas se prostirala beskrajna bjelina snježnog pokrivača, borovi su izgledali kao da su posuti šećerom, zrak je bio ledeno hladan, a psi su lajanjem pokazivali da se i oni raduju avanturi koja predstoji.

Vožnja saonicama koje vuku psi – sport koji iziskuje taktičnost

Matthias, naš mašer – tako u Grenlandu zovu vodiča pasa – pustio je pse iz boksova i za to je vrijeme govorio o svojim životinjama, o tome što one vole i o njihovim osobinama. „Moji“ haskiji zovu se Aischa i Akon. Mužjak je bio čelni pas i već je pet godina s Matthiasom. Kao „mašeri na obuci“ slušali smo ga vrlo pomno.

Prijelaz između čavrljanja i uvoda u vožnju saonicama bio je vrlo gladak. Naučili smo kako se pse upreže u saonice i koje se komande koriste pri vožnji. I, možda i najvažnija stvar, kako kočiti: kako bismo usporili, morali smo stisnuti kočnicu koja se pri stisku ukopa u zemlju. To je mehanizam koji ima metalnu kandžu, okove i oprugu te je pričvršćen na kraju saonica.

Malo prije početka Matthias je još jednom ponovio: „Kad krećete i kad se zaustavljate, čvrsto stanite na kočnicu! Kad idete uzbrdo, kočite lagano i nagnite se u zavojima. Uzbrdo pomozite psima te pogurajte i vi! I uvijek imajte čvrst hvat! Inače će psi otići dalje sa saonicama, a vi ćete morati dalje pješice. Haskiji se neće zaustaviti!”

Nije bilo vremena za strah. Snijeg je na mjestu na kojemu smo stajali bio ugažen, ali na svim drugim mjestima bio je dubok. Hoću li ja ovo uspjeti?

Uzbuđenje raste

Hmm, što smo ono rekli o raspoređivanju težine i kočenju? No više nije bilo vremena za razmišljanje. Komanda mašera zaorila se nad visoravni: „Gooo!“ Psi su lajali od radosti i uzbuđenja. Moj mi je muž također nešto govorio, ali haskiji su nadjačali njegov glas. Sad smo zaista krenuli! Psi su lajali i skakali. A odjednom je sve utihnulo. Dva su psa snažno i nevjerojatno energično povukla saonice, a njihova je energija odmah prešla i na mene.

Avantura kroz šumu

Bila sam maksimalno koncentrirana, prsti su mi bili čvrsto obavijeni oko drški i svaki mišić bio je napet. Ubrzo nakon starta došli smo i do prvog zavoja koji sam izvrsno svladala. Prvi bod za mene! Nakon nekoliko metara već se nazirao i prvi zavoj te sam dala sve od sebe da pomognem psima. Bilo je naporno, srce mi je kucalo kao ludo i bila sam zadihana čim sam vidjela vrh. Trebala sam više vježbati prethodnih tjedana…

Put je sada vodio nizbrdo, saonice su bešumno klizile dubokim snijegom, psi su dahtali, a ja sam opet stajala čvrsto na obje noge. Prvi put sam imala dovoljno vremena za uživanje u čarobnom pogledu na okolinu, drveće i doline, koje su izgledale tako spokojno pod snježnim pokrivačem. Haskiji su vukli i vukli – brzo, nevjerojatno brzo – kao da su namjeravali optrčati svijet. U tom sam se trenutku uspjela opustiti i uživati u trenutku, ovdje i sada.

Rastanak uz hranu

Koliko napeta sam bila prije početka vožnje, toliko sretna i slobodna sam bila na kraju. Nakon sat vremena krenuli smo natrag. Pravovremeno sam počela kočiti kako bih psima najavila kraj naše zajedničke avanture.

Sretna, zadovoljna, ali i potpuno iscrpljena, tjelesno i mentalno, vratila sam se u kamp. Moj je muž uzbuđen čekao, jer njegova vožnja tek je predstojala. Poželjela sam mu dobru zabavu prije nego što je krenuo. Na samom kraju sam ostavila svoje pse, Aischu i Akona. Zagrlila sam ih i milovala po mekoj dlaci. Osjetila sam kako ubrzano dišu. Sretni zbog maženja, uzvratili su mi nježnost svojim ledeno hladnim njuškama. Lijep je osjećaj vidjeti kako ste zadobili povjerenje pasa. Kao nagradu dala sam im pripremljenu hranu koju su brzinom svjetlosti pojeli. Ali ja sam osjećala da sam nagrađena isto kao i haskiji.

Psi su bili nahranjeni i zadovoljni, a moj muž i ja smo ogladnjeli. Tako smo, sa smiješkom na licu, navratili u obližnji restoran. Crveni od sunca, uzbuđenja i hladnoće, nagradili smo se finom hranom. Naš su izbor bili štajerski Kasnocken. Za stolom je vladala tišina. Bili smo jednostavno sretni. Ovakav dan, ispunjen uzbuđenjem, kretanjem, svježim zrakom i životinjama, dotakne sva osjetila.

Ponosna sam na sebe, na to što sam pobijedila svoj strah i usudila se na ovakvu avanturu. Svakome tko ovo još nije iskusio, svakako savjetujem da to učini. Da, ja sam postala oduševljeni mašer!

Foto: Austria.info