Što zapravo znači “normalno”, bilo novo ili staro?

Izraz „normalno“ koristi se u našem društvu s različitim značenjima. Pokušamo li definirati taj pojam, nailazimo na mnoge zamke i prepreke jer su definicije drukčije ovisno o kontekstu. Primjerice, u psihologiji i psihijatriji normalno je ono što je prosječno ili tipično, no za laike je to sinonim za prirodno, ispravno ili poželjno. A ako nema jedinstvenog shvaćanja riječi normalno, teško ćemo se složiti i oko toga što je – novo normalno. Pogledajmo najprije kako na normalnost gleda medicina, a posebno psihijatrija.

Različita tumačenja normalnog

“U somatskoj, odnosno tjelesnoj medicini obično se govori o terminima ‘zdravo’ i ‘bolesno’, a granica je najčešće jasna i određena. Postavljena je uglavnom temeljem kvantitativnih i mjerljivih kriterija. Medicinski gledano, normalno je ono što zadovoljava određene dijagnostičke kriterije”, rekla nam je dr. Maja Vukoja, psihijatrica na Kliničko-bolničkom centru Zagreb.

“Kriteriji razlikovanja normalnog od abnormalnog u području psihičkog zdravlja mnogobrojni su i često numerički nemjerljivi. Po Hansu Jürgenu Eysencku koristimo podjelu na normalno – abnormalno – patološko. Abnormalno bi predstavljalo odstupanja u ponašanju kojima bi se trebala baviti psihologija, a patološko bolest koju bi trebali liječiti psihijatri.”

Osim medicinskog, postoji nekoliko kriterija koji opisuju što je normalno, kaže dr. Vukoja. “Statistički gledano, normalno je ono čega ima najviše, no u realnom životu ne možemo reći da je nešto što je rijetkost nužno nenormalno. U socijalnom aspektu normalno je ono što je u skladu s okolinom. Tu je definicija otežana kulturološkim i ideološkim razlikama jer ono što je u jednoj kulturi uobičajeno, u drugoj može izazvati zgražanje. Subjektivni kriterij normalnosti kaže da je normalno ono što pojedinac kod sebe ili drugih smatra normalnim. Zaključno, možemo reći da je nenormalno stanje odstupanje od statističkih i socijalnih normi, a koje je istovremeno izrazito stresno i uznemirujuće po samu osobu i okolinu.”

Kako se mijenja pogled na normalno

Pojam normalnog i abnormalnog u društvu uvijek se gradi kroz odnos čovjeka i njegovog okruženja. Neprikladno je govoriti o normalnosti u apsolutnom smislu jer će ljudi uvijek vidjeti stvari normalnim ili abnormalnim ovisno o kriterijima svog društva. Promjene u društvu mijenjaju i pogled na normalno.

Primjerice, nekoć je u Europi bilo normalno (i zakonito) izazvati na dvoboj onog tko vas je uvrijedio i ubiti ga, ili biti ubijen, a u mnogim su drugim narodima normalnosti bile i puno surovije.

Normalnost je konvencija koja obuhvaća osobine, postupke, ideje i osjećaje prilagođene pojedinom društvu. “Određivanjem onog što je normalno i abnormalno društvo samo sebe regulira”, napisao je biolog i kolumnist Jim Kozubek u Scientific Americanu.

Kako se u varijacije pojma normalnog uklapaju promjene u svakodnevnom životu koje su vlastodršci propisali ili preporučili otkad se svijetom proširio novi koronavirus? Je li “novo normalno” privremeno odstupanje od onog na što smo navikli ili će nas okolnosti prisiliti da  trajno usvojimo stavke kao što su maske, držanje razmaka, češće pranje i dezinfekcija ruku, rad i obrazovanje od kuće, izbjegavanje većih okupljanja?

Čovjek kao prilagodljiva vrsta

“Do pojave koronavirusa i pandemije većina je ljudi vodila potpuno drugačije živote – svaki dan su odlazili na posao, u dućan, na put, dok su djeca išla u školu i vrtić. Pojavom koronavirusa sve su se te uobičajene aktivnosti promijenile”, kaže Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i trener neurolingvističkog programiranja. “Prirodno je da ljudi osjećaju paletu raznih osjećaja, od straha do ljutnje. Budući da pandemija ne jenjava, ljudi se trebaju prilagoditi na nova pravila kako bi zaštitili sebe i bližnje.”

Kao snalažljiva i domišljata vrsta, čovjek se prilagodio vrlo različitim prirodnim okruženjima, od ledenog Arktika preko umjerenog pojasa do suptropskih pustinja i ekvatorijalnih kišnih šuma. Na nekim mjestima razvio je suživot s prirodnim katastrofama poput monsuna, poplava i potresa.  
”Postoje područja u svijetu gdje su jaki potresi normalni i gotovo svakodnevni. Tamo gdje je seizmološka aktivnost povećana, stanovnicima je normalno doživljavati potrese. Istovremeno, ako jak potres pogodi područje gdje nije uobičajen, ljudi trpe priličan stres“, veli naša sugovornica.

“U kontekstu koronavirusa, pandemiju bismo svakako mogli smjestiti u domenu onog što nije uobičajeno ni svakodnevno. Teško je sve promjene povezane s njom prihvatiti kao novo normalno. Ljudi će pružati otpor višesatnom čekanju ispred bolnice na kiši ili snijegu kako bi otišli na pretragu. Opirat će se nemogućnosti obavljanja ugovorenih operacija zbog opterećenja zdravstvenog sustava. Bit će ogorčeni zbog toga što nemaju kamo s djecom dok rade od doma. S te strane mogli bismo se složiti da takav način života nije ni blizu nečemu što možemo smatrati normalnim.”

Pogled iz drugog kuta

Što ako dugo ne budemo imali boljeg izbora nego živjeti po novim pravilima? Hoćemo li im se prilagoditi, ili će nam stalno nanositi stres?

“Neke je okolnosti lakše, a neke teže prihvatiti kao normalne”, ističe psihologinja. “To ovisi o pojedincu, njegovim osobinama ličnosti, iskustvima i pogledu na svijet. Primjerice, introvert će lakše nego ekstrovert prihvatiti rad od kuće kao normalan. Tko u obitelji ima pripadnika ugroženih skupina lakše će podnijeti obavezu nošenja maski od onog tko ih nema.”

Koliko god aktualna društvena pravila bila neuobičajena, takve su i okolnosti zbog kojih su uvedena. Stoga Bačkonja savjetuje da ih do daljnjeg prigrlimo, pri čemu bi nam moglo pomoći sagledavanje “novih normalnih” pravila iz drugog kuta.

“Ljudima će biti lakše ako počnu drugačije doživljavati promjene. Primjerice, maska može postati dio rutine, a rad od kuće ima pozitivne strane, koje samo treba uočiti. No, svaka promjena zahtijeva period adaptacije, pa tako i ljudima za to treba dati vremena.”

Međutim, da bi pravila ponašanja, rada, učenja, druženja, odijevanja i ostalog mogla zavrijediti etiketu normalnog, bilo novog ili starog, moraju zadovoljavati nekoliko kriterija, dodaje dr. Vukoja. “Normalno treba obuhvaćati stabilno raspoloženje, a isključiti nanošenje štete sebi i drugima, paralizirajuće strahove, suicidalne i homicidalne namjere, elemente psihotičnog i predrasude.”