Kineziofobija: što učiniti kada nas strah od pokreta sprečava u oporavku?

​Nakon što ste se ozlijedili ili prošli epizodu intenzivne boli poput išijasa, možda ste se suočili s drugim problemom – strah vas je teže fizički raditi, vježbati, naprezati se na bilo koji način. Govore vam da se morate kretati kako bi vam bilo bolje ili kako biste izbjegli ponavljanje tegobe, no vi uporno ignorirate savjete i skrivate se u „zoni neaktivnosti“ u kojoj se osjećate sigurno – nema pokreta, pa nema ni rizika od ozljede. Zvuči li vam poznato? Ne brinite, niste sami; čak 50 do 70 % odraslih proživljava ova osjećaje nakon ozljede, nesreće ili bolesti. Taj strah od kretanja je poznat kao kineziofobija.

Točnije, kineziofobija je izraz koji opisuje intenzivan, iracionalan strah od tjelesne aktivnosti ili pokreta, često povezan s brigom da će takva aktivnost uzrokovati bol ili dodatnu ozljedu. Ovaj strah može dovesti do izbjegavanja pokreta što, paradoksalno, može pogoršati fizičko stanje i produžiti razdoblje oporavka.​

Uzroci kineziofobije

Dakle, osoba koja je doživjela bol tijekom određene aktivnosti, može početi izbjegavati tu aktivnost iz straha od ponovne boli. Strah se može razviti čak i iz promatranja drugih koji doživljavaju bol tijekom pokreta.​

Strah je, općenito, prirodna reakcija na opasnost ili potencijalnu prijetnju. Uzrokuje uobičajene fizičke simptome, poput ubrzanog rada srca, brzog disanja te preosjetljivosti na iznenadne podražaje. Strah također može izazvati anksioznost, osjećaj koji se javlja već od same pomisli da bi se moglo dogoditi nešto loše.

A kada strah i anksioznost počnu utjecati na naše kretanje, govorimo o izbjegavanju kretanja zbog straha, odnosno kineziofobiji.

Posljedice po zdravlje

Osobe koje se boje pokreta često imaju manje samopouzdanja u svakodnevnim aktivnostima i mogu:

• promijeniti svoj način kretanja kako bi se osjećale sigurnije ili
• potpuno izbjegavati kretanje.

Obje opcije su štetne za zdravlje. Naime, kretanje koje nije prirodno, a pri čemu se mišići ili zglobovi koriste na pogrešan način, može dovesti do nove boli. S druge strane, sjedilački način života ima svoje već dobro poznate posljedice po zdravlje te u konačnici povećava rizik od srčanih bolesti, dijabetesa i pretilosti.

Iako strategije izbjegavanja pokreta mogu kratkoročno pružiti olakšanje, dugoročno stvaraju probleme. Pokret i redovita fizička aktivnost ključni su za zdravlje našeg srca, mišića, zglobova, pluća, uma, duha, odnosno cijelog tijela.

Ako ste u razdoblju oporavka, izbjegavanje tjelesne aktivnosti može usporiti cijeli proces rehabilitacije. Naime, nedostatak pokreta može dovesti do smanjenja mišićne mase, fleksibilnosti i pogoršanja općeg fizičkog stanja, što otežava povratak normalnim aktivnostima.

Kombinacija fizikalne terapije i psihološke rehabilitacije

Ako i vas muči strah od kretanja, vrlo je važno da to podijelite s liječnikom koji će vas uputiti fizioterapeutu, a ako je vaš strah intenzivan, pomoć vam može pružiti i psihoterapeut.

Kombinacija fizičke i psihološke rehabilitacije pokazala se je najučinkovitijom u smanjenju kineziofobije. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) često se preporučuje kao dio tretmana za pacijente s kineziofobijom. Osim toga, postupno izlaganje uzroku, odnosno okidaču straha (u ovom slučaju kretanju), koje može uključivati mentalne tehnike poput imaginacije, također se koristi u terapiji. Stoga, suradnja sa psihoterapeutima može biti ključna u prevladavanju straha od kretanja.​

Kako fizioterapija može pomoći?

Fizioterapija igra važnu ulogu u suočavanju sa strahom od pokreta jer su upravo fizioterapeuti stručnjaci za pokret. Oni vam mogu pomoći prepoznati uzroke problema, naučiti vas sigurnom kretanju te vam pomoći u prevladavanju kineziofobije. Kvalitetu života poboljšavaju individualnim pristupom, edukacijom pacijenata i ciljanim vježbama.

Cilj fizioterapije je povrat funkcije, odnosno vraćanje kretanja u vašu svakodnevicu. U prvom koraku možda ćete ispuniti upitnik poznat kao Tampa ljestvica kineziofobije; njome se procjenjuje vaš strah od pokreta ili ponovne ozljede. Također, fizioterapeut će procijeniti vašu snagu, ravnotežu i izdržljivost te porazgovarati s vama o vašim osobnim ciljevima.

Individualizirani plan terapije može uključivati:

• edukaciju o pravilnom pokretu,
• postupno izlaganje aktivnostima koje ne uzrokuju štetu,
• program vježbi za snagu, ravnotežu i izdržljivost prilagođen vašim mogućnostima,
• vježbe u vodi,
• vježbe koje pomažu da se fokusirate na pokret, a ne na strah i sl.

Ako to već niste sami učinili, fizioterapeut vam također može preporučiti psihoterapiju koja pomaže u suočavanju sa strahom i tjeskobom.

Usvojite tehnike opuštanja

U svladavanju straha od kretanja svakako su dobrodošle i tehnike opuštanja koje vam, općenito, mogu donijeti dobrobiti za vaše psihofizičko zdravlje. One se preporučuju svima nama kako bismo se lakše nosili sa stresom u svakodnevnom životu.

Tehnike opuštanja uglavnom uključuju fokus i svjesnost. Pažnja se usmjerava na nešto umirujuće i povećava se svijest o vlastitom tijelu. Nije važno koju ćete tehniku koristiti, bitno je pronaći način koji će vama biti učinkovit.

Tehnike opuštanja uključuju:

• autogeni trening,
• progresivnu relaksaciju mišića,
• vizualizaciju te
• druge tehnike opuštanja.

Autogeno opuštanje. Riječ „autogeno“ znači nešto što dolazi iznutra. U ovoj tehnici koristite vizualizaciju i svjesnost tijela za smanjenje stresa. Ponavljaju se riječi ili sugestije u mislima koje mogu pomoći u opuštanju i smanjenju napetosti mišića. Na primjer, možete zamisliti mirno mjesto, a zatim se fokusirati na usporavanje disanja ili otkucaja srca. Također, mogli biste osjetiti različite tjelesne senzacije, poput opuštanja svake ruke ili noge, jedne po jedne.

Progresivno opuštanje mišića. U ovoj se tehnici usredotočujemo na postupno napinjanje, a zatim opuštanje svake, pa i najmanje skupine mišića. To nam pomaže u prepoznavanju razlike između napetosti i opuštenosti u mišićima, čime se razvija veća svjesnost o tjelesnim senzacijama. Već ovog trena možete pokušati osvijestiti vaše lice – je li vam čelo opušteno ili napeto? Kod jedne varijante progresivnog opuštanja krećemo s napinjanjem i opuštanjem mišića nožnih prstiju pa se postupno pomičemo prema vratu i glavi ili to možemo činiti obrnutim redoslijedom, od glave prema nožnim prstima. Napnite mišiće na oko pet sekundi, a zatim ih opustite na 30-ak sekundi, pa ponovite postupak.

Vizualizacija. Pri vizualizaciji u mislima stvaramo slike i zamišljamo kako se nalazimo na mirnom, ugodnom mjestu ili pak zamišljamo situaciju koja nas opušta (npr. plivanje ili šetnja šumom). Pokušajte uključiti čim više osjetila u taj prizor – mirise, zvukove, dodire… Ako, primjerice, maštate o odmoru uz more, razmišljajte o mirisu morske soli i borova u zraku, šumu valova koji udaraju o stijene, toplom dodiru sunca na koži i glasnom ritmičnom „orkestru“ cvrčaka, točnije, cikada. Zatvorite oči, pronađite to mirno mjesto u sebi te se usmjerite na disanje. Usredotočite se na sadašnji trenutak i njegujte pozitivne misli.

Druge tehnike opuštanja uključuju:

• duboko disanje,
• masažu,
• meditaciju,

• tai chi,
• jogu,
• biofeedback,
• glazbenu i likovnu terapiju,
• aromaterapiju,
• hidroterapiju i mnoge druge.

Zapamtite, kretanje je ključni dio oporavka. Uz odgovarajuće smjernice, možete sigurno i učinkovito prevladati kineziofobiju i vratiti se aktivnom načinu života.

Korišteni izvori: Physiopedia, ChoosePT, Mayo Clinic, Journal of Novel Physioterapy and Rehabilitation