Monoklonska antitijela i njihova primjena u liječenju

Da bismo pokušali objasniti što su to monoklonska protutijela (antitijela), za početak moramo ukratko ponoviti priču o imunosnom sustavu.

Dakle, imunosni sustav izgrađuju organi i stanice razmješteni po čitavom tijelu. Njihova osnovna funkcija je zaštita organizma od oštećenja i stranih tvari. Imunost se dijeli na prirođenu i stečenu imunost, a osnovne komponente stečene imunosti su stanična i humoralna imunost.

Kod stanične imunosti stanice imunosnog sustava, uglavnom T-limfociti, štite organizam od mikroorganizama, stranih stanica, uključujući tumorske stanice i transplantate te stanica zaraženih virusima.

Kako protutijela djeluju?

Kod humoralne imunosti protutijela inaktiviraju strane tvari i sudjeluju u njihovom uništavanju. Protutijela ili imunoglobulini su glikoproteinske molekule koje izlučuju plazma stanice. Plazma stanice nastaju aktivacijom, proliferacijom i diferencijacijom B-limfocita nakon dolaska u doticaj s epitopima antigena. Protutijela se specifično vežu na antigenske determinante odnosno epitope, a dio protutijela odgovoran za vezanje na epitop se naziva paratop. Specifičnost vezanja paratopa na epitop je osnova za upotrebu protutijela u terapijske svrhe.

Razlikujemo monoklonska i poliklonska protutijela.

• Monoklonska protutijela su protutijela nastala iz pojedinačnog klona B-limfocita, tj. plazma stanice. Imaju identične paratope te se vežu na pojedinačni epitop pojedinačnog antigena
• Poliklonska protutijela su protutijela koja se vežu na različite epitope antigena ili čak na različite antigene koji su bili prisutni u imunizirajućem agensu, a izlučuju ih B-limfociti različitih staničnih linija

Primjena u liječenju

Monoklonska protutijela, proizvedena in vitro, prepoznaju specifične ciljne antigene, vežu se za njih po principu ključ-brava te se tako koriste u liječenju solidnih i hematopoetskih tumora, kao i upalnih bolesti. Zbog svojih mnogih prednosti predstavljaju brzo rastuću skupinu lijekova značajnog terapijskog potencijala i široke primjene. Koriste se u liječenju tumora, autoimunih, kardiovaskularnih i infektivnih bolesti, astme i za sprječavanje odbacivanja transplantata te u dijagnostici in vivo. Očekuje se da će se razvojem novih monoklonskih protutijela primjena širiti i na druga terapijska područja.

Moguće je razviti monoklonsko protutijelo za gotovo svaki antigen, a specifičnost vezanja protutijela na ciljani antigen visokim afinitetom je osnova za njihovu upotrebu u terapijske svrhe.

Monoklonska protutijela bila su među prvim terapijskim molekulama dobivenima modernim biotehnološkim postupcima. Iako su danas brzo rastuća skupina terapeutika, i dalje nailaze na mnoge poteškoće. S ciljem optimizacije monoklonskih protutijela i povećanja djelotvornosti nastoji se smanjiti njihova imunogenost te povećati afinitet vezanja na antigen.

Neki imunoterapijski lijekovi u kliničkoj primjeni su:

• Elotuzumab – multipli mijelom
• Alirocumab – povišeni kolesterol
• Golimumab – reumatoidni i psorijatični artritis, ankilozantni spondilitis
• Ekulizumab – paroksizmalna noćna hemoglobinurija
• Infliksimab – Crohnova bolest
• Basiliksimab – prevencija odbacivanja bubrežnog presatka