Između mita i istine: što treba znati o „staračkom dijabetesu“

„Starački dijabetes“ je izraz s kojim se gotovo svakodnevno susrećem u praksi. Odnosi se, ni manje ni više, na šećernu bolest tipa 2, a u literaturi se često čuje i zastarjeli (i ne u cijelosti točan) izraz „dijabetes neovisan o inzulinu“. Najčešći je tip šećerne bolesti, čineći 90% oboljelih od svih oblika šećerne bolesti.

Ključna obilježja „staračkog dijabetesa“

Činjenica je da je „starački dijabetes“ nešto češće zastupljen u populaciji osoba starije životne dobi, što se podudara s procesom starenja, kao i relativno sporo progresivni tijek bolesti. No daleko je od istine da šećerna bolest tipa 2 pogađa isključivo osobe treće životne dobi. Značajno raste zastupljenost bolesti u srednjoj životnoj dobi, a nije rijetkost da se ustanovi i u mlađih osoba.

Jedno od ključnih obilježja šećerne bolesti tipa 2 je različito dug razvojni tijek te relativno dugačak period bez simptoma (asimptomatski period) što otežava ranije postavljanje dijagnoze. Do ranijeg otkrivanja šećerne bolesti obično dođe slučajno, kod rutinske kontrole laboratorijskih nalaza, a da klinički nismo konkretno tragali za šećernom bolesti ili kroz sistematske preglede na koje se odlazi iz elementarne brige za vlastito zdravlje ili, što je češće, „šalje me firma“.

Dijagnostika je zapravo jako jednostavna. Laboratorijski pokazatelji glikemije ukazuju na šećernu bolest ako natašte iznosi više od 7.1 mmol/L, više od 11.1 mmol/L nakon standardnog dvosatnog opterećenja sa 75 gr otopine glukoze te ako je prosječna koncentracija glikemije posljednja tri mjeseca – glikirani hemoglobin (HbA1c) iznad 6.5%.

Simptomi

Klinička manifestacija šećerne bolesti obilježena je tipičnim trijasom simptoma:

• pojačana žeđ (polidipsija),
• pojačan apetit (polifagija) i
• pojačano mokrenje (poliurija).

Komplikacije „staračkog dijabetesa“

Ono što šećernu bolest čini „tihim ubojicom“, osim dugačkog tijeka bez simptoma, jesu i komplikacije do kojih šećerna bolest dovodi. Dijelimo ih na makrovaskularne i na mikrovaskularne.

• Makrovaskularne komplikacije obuhvaćaju srčane udare, moždane udare i perifernu arterijsku bolest.
• Mikrovaskularne komplikacije se odnose na dijabetičku bolest bubrega ili kroničnu bubrežnu bolest, zatim dijabetičku retinopatiju i dijabetičku neuropatiju.

Upravo su komplikacije šećerne bolesti, odnosno češće kombinacija istih, ono što smrtnost čini izglednijom i ranijom.

Unatoč napretku suvremene medicine, kardiovaskularna smrtnost i danas iznosi oko 50%. Prisutnost drugih komorbiditeta, poput arterijske hipertenzije, dislipidemije, pretilosti ili bubrežnog zatajenja, povećavaju vjerojatnost razvoja komplikacija u vidu češćih hospitalizacija i veće stope smrtnosti.

Na što moramo dodatno paziti kod osoba starije životne dobi?

Prisutnost drugih bolesti i zdravstvenih stanja. Osobe starije životne dobi, osim šećerne bolesti, najčešće imaju i druge komorbiditete poput arterijske hipertenzije, dislipidemiju, debljinu, bolesti sustava za kretanje (koksartroza, gonartroza) ili već učinjene operacije na kuku ili koljenu. Također, mnogi od njih su preboljeli i/ili infarkt miokarda, moždani udar, liječe se zbog kroničnog srčanog popuštanja te imaju određen stupanj kronične bubrežne bolesti.

Oprez pri primjeni kortikosteroida. Nije rijedak slučaj da kod nužne primjene kortikosteroidne terapije, primjerice, kod liječenja nekih kroničnih bolesti (KOPB) i više zloćudnih bolesti, nerijetko dolazi do značajnog pogoršanja glukoregulacije, što zahtijeva relativno brzo djelovanje i, najčešće, privremeno liječenje inzulinom, koji se po prestanku kortikosteroidnog liječenja nerijetko i izostavi.

Izazovi u uzimanju terapije sukladno preporukama. Osobe starije dobi češće su teže pokretne ili potpuno nepokretne i ovisne u potpunosti o tuđoj pomoći, a nije rijedak slučaj postojanja i psihičkih bolesti, poput psihoorganskog sindroma ili demencije. I kad su zadovoljavajuće pokretni, nagluhost često predstavlja problem u komunikaciji sa starijim osobama, pa je poželjno, kad god je to moguće, da takva osoba bude u pratnji člana obitelji koji o njoj skrbi i koji će nadzirati da se terapija uzima sukladno preporukama.

Uzimanje velikog broja tableta za razne bolesti. Općenito, mogućnosti medikamentoznog liječenja šećerne bolesti su višestruke. Uz standardne preporuke o dijabetičkoj prehrani i tjelovježbi (sukladno mogućnostima), na raspolaganju su nam metformini, tiazolidindioni, GLP-1 agonisti, DPP-4 inhibitori, derivati sulfonilureje, SGLT2 inhibitori te različiti oblici inzulinske terapije. Među brojnim dostupnim lijekovima za šećernu bolest, postoje i međusobne kombinacije kojima se barem djelomično može smanjiti broj unesenih tableta u danu (polipragmazija) što, u slučaju neselektivne primjene, također u značajnoj mjeri može predstavljati dodatni rizik za zdravlje.

Zaključno

Šećerna bolest tip 2 nosi sa sobom dodatne izazove kod liječenja osoba starije životne dobi. S obzirom na duljinu trajanja bolesti, perspektive su kod takvih osobna značajno lošije, uz opterećenost drugim komorbiditetima.

Osim rutinskih kontrola glikemije (test trakica ili senzor), svakako su nužne i redovite laboratorijske kontrole, barem jednom do dvaput godišnje u kontekstu optimalno regulirane šećerne bolesti. Zbog evaluacije kroničnih komplikacija, nužne su redovite kontrole parametara bubrežne funkcije, barem jednom godišnje nužno je kontrolirati očnu pozadinu, uz redovito praćenje i kontrolu drugih rizičnih čimbenika, u prvom redu arterijske hipertenzije i dislipidemije.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.