Terapija paničnog poremećaja: Kad strah izmakne kontroli

Svi smo u životu osjetili, u većoj ili manjoj mjeri, strah. No ako on postane iracionalan do te mjere da utječe na odnose s drugim ljudima ili na obavljanje zadataka na poslu, tada više ne možemo govoriti čak ni o „malo većoj strašljivosti“, nego je riječ o poremećaju. Vrlo često se u današnje vrijeme spominju anksiozni poremećaji. U toj lepezi psihičkih poremećaja po svojoj brojnosti ističu se fobije.

Ubrajaju se u skupinu anksioznih poremećaja kod kojih se anksioznost, kao vodeći simptom, javlja u nekoj posebnoj situaciji. Posebno mjesto pripada i paničnom poremećaju kod kojeg manifestacija anksioznosti nije vezana uz neku posebnu situaciju.

Govoreći o fobijama, tri su osnovne grupe: specifične fobije, agorafobija i socijalne fobije.

Specifične fobije

Mnogi od nas osjećaju neku vrstu neugode, a možda čak i straha pri ulasku u mračnu sobu, staro dizalo, pri susretu s psom bez uzice i u nekim drugim, sličnim situacijama, no većinom ćemo ih bez većih teškoća prebroditi. Specifične fobije su ograničene na takozvane visokospecifične situacije. Kada osoba doživljava pretjeran strah ili tjeskobu u prisutnosti određenog objekta ili u nekoj posebnoj situaciji, primjerice prilikom letenja, boravka na nekom visokom mjestu, primanja injekcije, pogleda na krv, u blizini nekih životinja i slično.

Taj se strah može manifestirati karakterističnim tjelesnim simptomima kao što su lupanje srca, pojačano znojenje, zujanje u ušima, drhtanje, osjećaj gušenja, mučnine, vrtoglavica i drugi. Osoba je svjesna da je njezin strah pretjeran i iracionalan, ali određeni objekt ili situaciju jako teško podnosi ili, najčešće, stalno izbjegava.

Strah, anksioznost ili izbjegavanje tipično traju šest mjeseci ili dulje, uzrokujući značajnu patnju te utječu na svakodnevno funkcioniranje oboljelih.

Neke specifične fobije ne ometaju pojedinca u uobičajenim dnevnim aktivnostima. Oboljeli jednostavno nauče živjeti s njima i ne odlučuju se na liječenje. Kao primjer možemo spomenuti osobu koja ima fobiju od letenja avionom. Ona će prije odustati od dalekih destinacija te putovati autobusom, vlakom ili automobilom negoli potražiti stručnu pomoć. No, fobija od malih, zatvorenih mjesta kao što su dizala, može ozbiljno utjecati na svakodnevicu i ne možemo je tek tako izbjeći.

Neke specifične fobije, kao što su strah od velikih životinja, mraka ili stranaca, počinju u ranijoj životnoj dobi, a druge poput fobije od glodavaca, kukaca, oluje, vode, visine, letenja ili zatvorenih mjesta, obično se razviju kasnije u životu.

Agorafobija

Iako agorafobija doslovno znači „strah od tržnice“, pojam točnije opisuje strah od otvorenih prostora i s njima povezane aspekte kao što su gužva i teškoće brzog, lakog bijega na sigurno mjesto (najčešće kuća), zatim strah od ulaska u trgovine, trgovačke centre ili strah od samostalnog putovanja nekim prijevoznim sredstvom.

Agorafobija najviše onesposobljava pojedinca i često ometa njegov svakodnevni život. Ponekad je to tako drastično da osoba postane potpuno vezana uz kuću, prestaje izlaziti te je ovisna o pomoći drugih. Neke uobičajene situacije izuzetno su teške za osobe s agorafobijom kao što su stajanje u redu u banci ili supermarketu, sjedenje u sredini dugog reda sjedala u kazalištu ili učionici, vožnja autobusom ili zrakoplovom i slično.

Osoba osjeća nelagodu i strah od mogućnosti da se nađe na mjestima ili u situacijama koje mogu biti preteške za „izdržati“, ponižavajuće ili koje bi mogle izazvati snažne napadaje panike. Agorafobija je dijagnosticirana kod oko 4 % žena i 2 % muškaraca. Kod većine se poremećaj razvije u ranim dvadesetim godinama života.

Socijalna fobija

Ljudi su društvena bića, a njihova sposobnost da se osjećaju ugodno u društvenim situacijama utječe na mnoge važne aspekte života, uključujući obitelj, obrazovanje, rad, slobodno vrijeme, ostvarivanje emocionalnih veza. Socijalna fobija uključuje strah od društvenih situacija koje same po sebi nisu opasne ili javnih nastupa tijekom kojih su izloženi procjenjivanju od drugih ljudi. Osoba osjeća snažan strah ili nelagodu pred mogućnošću da iskusi javno poniženje ili da se osramoti u nekoj društvenoj situaciji.

Stoga, osjeti li se „ugroženo“, osjeća vrlo intenzivnu neugodu i uznemirenost koje se ponekad razvijaju i u napadaj panike. Oboljeli od socijalne fobije često brinu o tome hoće li netko primijetiti njihovu anksioznost. Strahuju da će se početi pretjerano znojiti, da će pocrvenjeti, povraćati ili da će im glas podrhtavati.

Također, strahuju od gubitka tijeka misli ili da neće biti u mogućnosti pronaći prave riječi da se izraze. Kao primjer možemo navesti čitanje u crkvi ili sviranje glazbenog instrumenta, potpisivanje dokumenata pred svjedocima, ali i susret s osobom suprotnog spola. Osoba je svjesna da je strah koji osjeća pretjeran i sasvim iracionalan, no ipak uporno izbjegava različite socijalne situacije. Takvo stanje narušava njezinu mogućnost da valjano funkcionira na poslu ili u školi te se sve više povlači iz socijalnih aktivnosti ili emotivnih veza.

Panični poremećaj

U skupini anksioznih poremećaja nalazi se i panični poremećaj kod kojeg manifestacija anksioznosti nije vezana uz neku posebnu situaciju. Može ga se prepoznati po iznenadnim i neočekivanim napadajima panike koji podrazumijevaju naglo i kratkotrajno javljanje straha („užasa“), uz osjećaj nadolazeće opasnosti. Može se javljati češće, pa i nekoliko puta dnevno, no netko može imati takav napadaj svega nekoliko puta godišnje.

Simptomi

Karakteristični su simptomi kratko disanje, osjećaj gušenja, pojačano znojenje, lupanje srca, bol ili nelagoda u prsima, drhtanje, mučnina ili želučane smetnje, vrtoglavica ili ošamućenost, strah da će poludjeti ili strah od gubitka kontrole, strah od smrti, trnci u tijelu, preplavljujuća toplina ili hladnoća, osjećaj da se okolina promijenila, osjećaj kao da se osoba promijenila ili da je odvojena od same sebe. Stoga i ne čudi da će osoba u trenutku paničnog napadaja izgledati vrlo prestrašeno.

Panični poremećaj može se javiti s agorafobijom, ali i bez nje. Ako se javi bez agorafobije, karakteriziraju ga napadaji paničnog straha koji nastaju spontano i nisu uvjetovani životno opasnom situacijom, ni nekim psihijatrijskim i/ili somatskim poremećajem. Počinje naglo u obliku kratkotrajnih napadaja intenzivnog straha te osjećaja užasa i nadolazeće propasti uz prateće tjelesne simptome. Panični poremećaj s agorafobijom manifestira se intenzivnim strahom od otvorenog prostora, javnih mjesta i od prisutnosti mnoštva ljudi, zbog čega se bolesnik ne može brzo skloniti na sigurno mjesto.

Učestalost javljanja u općoj populaciji je od 0,8 do 3 %, javlja se ili u adolescenciji ili u kasnim tridesetim godinama života, češće u žena.

Napadaj panike obično traje nekoliko minuta. Može se javiti i tijekom spavanja pa se osoba budi u užasnom strahu. Kad se napadaji javljaju u određenim situacijama kao što su vožnja u autobusu, liftu, tijekom boravka u većoj skupini ljudi i slično, može se dogoditi da osoba počne izbjegavati takve situacije, zbog čega njezino funkcioniranje postaje ograničeno, a posljedično dolazi do izolacije. Strah od pojave novog napadaja sve je intenzivniji, pacijent mijenja svoj uobičajen raspored i sve teže obavlja dnevne aktivnosti.

Liječenje fobija i panike

Standardna „taktika“ koju većina oboljelih od fobije koristi u pokušaju da izađu na kraj sa svojim smetnjama sastoji se u izbjegavanju „potencijalno opasnih“ situacija. To znači da će netko s ovakvim problemom vrlo vjerojatno propustiti čitav niz stvari i događaja u kojima drugi uživaju. No, vrijedno je i utješno znati da se većini ljudi koji pate od različitih oblika fobija može pomoći nekom vrstom tretmana.

Terapija podrazumijeva uzimanje određenih lijekova ili neku od specifičnih psihoterapijskih metoda, pri čemu jedno ne isključuje drugo. Prema mišljenju mnogih psihijatara, najbolje i najdugotrajnije rezultate pokazuju bihevioralne metode liječenja, odnosno terapija promjenom ponašanja i kognitivno bihevioralna terapija koja se sastoji u preoblikovanju pogrešnog obrasca mišljenja. Od lijekova se koriste antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) i inhibitori monoaminooksidaze (MAOI), beta-blokatori (za smanjenje povećanih otkucaja srca, drhtanja, znojenja) i benzodiazepini za otklanjanje tjeskobe.

Kad je, pak, riječ o paničnom poremećaju, već prije postavljanja dijagnoze pacijenti prolaze opsežne i dugotrajne tjelesne obrade zbog vrlo neugodnih i brojnih tjelesnih simptoma. Učestali su i posjeti hitnoj službi zbog osjećaja straha koji je pridružen takvim smetnjama.

Terapija paničnog poremećaja je individualna, a kombiniraju se lijekovi s psihoterapijom. Obično se propisuje kombinacija antidepresiva (SSRI) i/ili anksiolitika iz skupine benzodiazepina. Trajanje liječenja također je različito, ovisi o pojedinom slučaju, pa može trajati nekoliko tjedana, a ponekad i više od godinu dana. Psihoterapija može pomoći u promjeni načina razmišljanja koji uzrokuje pojavu paničnih napadaja ili poremećaja.