Priče iz Plemenite općine turopoljske

„Postojala je nekoć u srcu Europe, u Hrvatskoj, jedna mala tisućgodišnja samoupravna država, ustvari državica u državi. Imala je svojega demokratski izabranog poglavara (župana), svoj na demokratski način izabrani sabor (spravišče), svoju vladu (čelništvo, magistrat), svoje zakone, svoju vojsku (banderij), svoje vlastito, neovisno sudstvo, svoj grb i svoju zastavu.

I premda njezine granice nisu bile nigdje ucrtane, znao se tijekom cijelog tisućljeća točno svaki centimetar njezinog suverenog područja. Ta se državica zvala Plemenita općina turopoljska.

Od stoljeća sedmog…

Ponikla je iz župe Turovo polje koja je uspostavljena u 7. stoljeću dolaskom Hrvata na ova područja i u rodovskom se ustroju, uz nužne prilagodbe, održala sve do sredine dvadesetog stoljeća. I dok su sve slične župe tijekom povijesti nestale, ona se, nekim čudom, uspjela ne samo održati već je uspjela u 13. stoljeću dokazati svoj od pamtivijeka slobodni, što je tada značilo, plemićki status koji je sačuvala do druge polovice devetnaestog stoljeća, a kao posebno ustrojena zemljišna zajednica postojala sve do 1947. godine.

I premda je njezin život ponekad bio nasilno prekidan, ona se poput ptice feniksa svaki put ponovno uzdizala iz pepela. Napoleonov rušilački pohod krajem 18. i početkom 19. stoljeća označio je kraj mnogih slobodnih državica, među njima Dubrovačke (1808.) i nešto ranije i Mletačke Republike (1797.), no za razliku od njih Plemenita se općina turopoljska, koja je također bila Napoleonovom žrtvom, uspjela u 19. stoljeću ponovo uspostaviti u svojem prvobitnom ustrojstvu.“

Ovim je riječima Ivan Rožić započeo svoju vrijednu knjigu Povijest Plemenite općine turopoljske koja je svjetlo dana ugledala 2020. godine nanovo otkrivajući poznato i nepoznato o najdugovječnijoj rodovskoj župi Hrvata o kojoj mnoštvo zanimljivih detalja možete doznati ovdje, pa tako i o bogatoj povijesti grada Velike Gorice.

Turopoljski banderij

Iz potrebe Plemenite općine turopoljske da očuva slobodu i integritet svojeg prostora, naročito s početkom turskih provala u 15. stoljeću, kao i obveze da kao slobodni ljudi plemići ratuju u kraljevim vojnama, okupljao se Turopoljski banderij koji ratuje kao samostalna postrojba pod svojom zastavom, a pod zapovjedništvom hrvatskog bana.

Banderij je bio veličine od 120 do 400 konjanika i pješaka. Prvi pisani trag o vojniku Plemenite općine turopoljske nalazimo 1368. godine. Dakle, ratni put Turopoljskog banderija počinje daleko prije 1526. godine i bitke na Mohačkom polju gdje pronalazimo podatke o stradavanju 19 Turopoljaca, a okončava vojnom na Ugarsku 1848. godine.

Podgutnica: pramajka kravate

Najčešće banderij nalazimo na granici Kupe gdje odbijaju turske napade, a prošli su ratišta diljem Europe – Italiju, Češku, Rumunjsku… Tijekom tridesetogodišnjeg rata došli su Turopoljci i do Francuske gdje su vojevali noseći upečatljivi dio svoje odore – podgutnicu, crveni rubac svezan oko vrata koji držimo pramajkom kravate.

Naime, te podgutnice, koje su im kao uspomenu na dom te zavjet ljubavi i vjernosti vezale djevojke i žene, zapazili su Francuzi, pa i sam kralj Luj XVI. koji ju je prihvatio kao novi modni detalj – rubac koji se veže na hrvatski način „a la Croate“.

A kada je već o ljubavi riječ, u cijeloj toj priči o plemenitom Turopolju mora se spomenuti i August Šenoa koji je upravo turopoljskoj plemenitašici poklonio svoje srce.

Voljena Slava slavnog Šenoe

O slavnom književniku Augustu Šenoi objavljeno je više tisuća djela, no mnogima još uvijek nije poznato da je upravo ovdje, u srcu Turopolja kojeg je toliko volio i koje mu je bilo inspiracijom za brojna djela, upoznao i ljubav svog života. Nju, mladu plemenitašicu Slavu, čija se obiteljska kuća nalazila samo nekoliko koraka od župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, Šenoa je zavolio na prvi pogled. Posvetio joj je brojne pjesme, od nje crpio snagu i inspiraciju za svoja djela, a poznanstvo s njom od prvih je dana pobudilo pravog romantičara, onog drugačijeg, većini manje poznatog Šenou – dječački zaljubljenog. Takvog Šenou imamo prilike upoznati kroz ljubavna pisma koja je upućivao svojoj Slavici, a koja se danas čuvaju u Muzeju Turopolja.

August Šenoa prvi je puta ugledao ljubav svog života – Slavu pl. Ištvanić 31. siječnja 1867. godine na velikom građanskom balu u tadašnjem velikogoričkom svratištu „Bijela ruža“. Na bal su bili pozvani svi poznatiji Velikogoričani, među njima i gospodin Đuro pl. Ištvanić te njegove tri kćeri Ana, Lorika i Slava.

Kad je Šenoa spazio Slavu ušavši s društvom u dvoranu, s nje nije skinuo pogleda. Ubrzo su zaplesali i plesali čitavu večer. Prava ljubav rodila se u tim trenucima…

Supruga Augusta Šenoe doživjela je duboku starost. Umrla je 2. listopada 1944. u 95. godini života, 63 godine nakon smrti svog supruga. Slava je bila 12 godina mlađa od Augusta, a u sretnom su braku živjeli od 1868., pa do smrti slavnog književnika 13. prosinca 1881. Simbolički se upravo 13. prosinca obilježava i Dan grada Velike Gorice.

Ove i brojne druge priče potražite na stranici Turopolje.com. Pri sljedećem vašem posjetu Turopolju i Velikoj Gorici, možda ćete ovaj kraj gledati posve drugačijim očima.