Kada emocije „sjednu na želudac“: veza mozga i probave

Većina nas je u nekom trenutku u životu osjetila „leptiriće u trbuhu“ kad smo bili uzbuđeni zbog susreta s osobom koja nam se sviđala ili pak osjećaj pritiska u trbuhu ili crijevima, a katkad i pojačanu potrebu za odlaskom na toalet, kad smo bili nervozni zbog predstojećeg ispita, prezentacije ili razgovora za posao. Možda ste se nekada zapitali kako to da u situacijama uzbuđenja ili nervoze često odreagira upravo – probava?

Naš „drugi mozak“

Odgovor na ovo pitanje izravno proizlazi iz naše biologije: naš probavni sustav, prvenstveno naša crijeva, mjesto su u tijelu koje, nakon mozga, sadrži najviše živčanih stanica (čak i više od leđne moždine), zbog čega ga se često naziva i „drugim mozgom“ (engl. second brain). To ga ujedno čini i organskim sustavom koji s mozgom razmjenjuje najviše informacija, a sve to čini putem složenog komunikacijskog sustava koji nazivamo „os mozak-crijeva“.

Mozak i crijeva su uz pomoć ovog sustava u neprestanoj komunikaciji koja teče u oba smjera: razmjenjuju informacije o gladi i sitosti, razini stresa kojoj je organizam izložen, imunosnom sustavu, pa čak i raspoloženju. Složeni skup živčanih stanica koji omogućuje tu razmjenu informacija nazivamo enteričkim živčanim sustavom (engl. enteric nervous system).

Osim njega, u komunikaciju mozga i crijeva uključeni su i brojni hormoni, signali imunosnog sustava, bakterije u crijevima i drugi dijelovi živčanog sustava.

Evolucijska važnost povezanosti mozga i crijeva

Kroz evolucijsku povijest ljudi bilo je izrazito važno da mozak i probavni sustav mogu brzo i učinkovito komunicirati. Zamislite svijet u kojem su živjeli naši daleki preci – kako bi u njemu preživjeli, njihovi su organizmi morali znati nedostaju li im neke vrste hranjivih tvari, jesu li pojeli nešto štetno, jesu li gladni ili siti te postoji li u okolini opasnost i treba li zato energiju korištenu za probavu preusmjeriti u neki drugi sustav tijela (primjerice u ruke i noge, kako bi se mogli boriti s izvorom opasnosti ili od njega pobjeći).

Sve su to informacije koje su se prenosile zahvaljujući vezi mozga i crijeva. Iako su se uvjeti u kojima živimo značajno promijenili, informacije koje nam omogućuje povezanost ovih organa itekako su nam potrebne kako bismo uspješno funkcionirali – sjetite se doživljaja intuicije koji kao da osjećamo „u želucu“ (engl. gut feeling), a koji se javlja u situacijama kada tijelo prepozna znakove u okolini ili primijeti detalje koje mozak još nije „registrirao“ i uobličio u misao.

Dvosmjeran odnos

Novija istraživanja sve više sugeriraju kako naša probava putem osi mozak-crijeva može u velikoj mjeri utjecati na funkcioniranje mozga – na raspoloženje, način reagiranja u stresnim situacijama, pamćenje i učenje, koncentraciju, donošenje odluka i regulaciju sna, da nabrojimo samo neke.

I ovaj je odnos dvosmjeran te naša emocionalna stanja mogu značajno utjecati na funkcioniranje probavnog sustava. Primjerice, kada smo anksiozni ili pod stresom, probavni sustav može reagirati mučninom i nagonom za povraćanjem, ali i promjenama u kretanju crijeva. Budući da stres aktivira pripremu našeg tijela na akciju, to može značiti da će ubrzati ili usporiti probavu kako bi se energija usmjerila u druge dijelove tijela.

To „ubrzavanje“ probave može dovesti do proljevaste stolice, a „usporavanje“ do tvrđe stolice, nadutosti, boli u trbuhu i drugih tegoba. Ovakve su reakcije prirodne te, ako ne traju pretjerano dugo niti su pretjerano intenzivne, ne moraju bitno narušavati kvalitetu života. Kada mozak i crijeva nesmetano komuniciraju, probava se odvija bez značajnijih smetnji te je ljudi uglavnom nisu svjesni.

Poremećaji u komunikaciji i sindrom iritabilnog crijeva

Međutim, neke su osobe posebno osjetljive na signale koji dolaze iz njihovog tijela pa tako i na one koji dolaze iz crijeva, zbog čega i neka uobičajena zbivanja u probavi mogu doživljavati neugodnima ili bolnima. Ova vrsta osjetljivosti smatra se jednom vrstom poremećaja u komunikaciji mozga i crijeva, a pronalazi se u srži određenih poremećaja probavnog sustava (tzv. funkcijski poremećaji).

Najčešći poremećaj te vrste naziva se sindrom iritabilnog crijeva, a njegova su glavna obilježja kronična bol ili nelagoda u trbuhu te promjene u kretanju crijeva koje se ne mogu objasniti nekim drugim jasnim uzrokom. Sindrom iritabilnog crijeva (engl. irritable bowel syndrome, IBS) vrlo je često stanje koje doživljava svaka deseta osoba u svijetu, a posebice je učestao kod žena i osoba mlađih od 50 godina.

Uzrok ovih poremećaja najčešće se pronalazi u kombinaciji bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, no istraživači se slažu kako stres i načini nošenja sa stresom imaju velik utjecaj na intenzitet ovih tegoba i život s njima.

U slučaju sindroma iritabilnog crijeva, istraživanja sustavno pokazuju kako stres može pogoršati simptome, ali i kako oboljele osobe mogu imati veću sklonost doživljavati različite događaje stresnima te uobičajena zbivanja u probavi doživljavati kao znakove stresa ili nelagode.

Štoviše, simptomi koje doživljavaju dovode do pojačavanja neugodnih emocija kao što su tjeskoba i strah od ponovnog pojavljivanja simptoma, a te neugodne emocije mogu dovesti do pogoršanja simptoma – tako osoba ulazi u začarani krug koji ograničava njeno funkcioniranje.

Kako psihološka podrška može pomoći?

U liječenju teškoća koje proizlaze iz problema u interakciji mozga i crijeva prvi korak svakako treba biti posjet liječniku gastroenterologu. Liječnik može utvrditi postoji li neki drugi uzrok koji bolje objašnjava tegobe osobe te, ako se zaista radi o poremećaju interakcije mozga i crijeva, od kojih bi tretmana ili promjena u životnom stilu osoba mogla imati koristi.

Iako ne mora odgovarati svima, istraživanja potvrđuju kako značajnu ulogu u poboljšanju kvalitete života osoba koje imaju funkcijske poremećaje može imati i psihološka podrška te psihoterapija.

Zato što je doživljaj stresa usko povezan sa simptomima, podrška se usmjerava na usvajanje vještina nošenja sa stresom i tjeskobom.

Posebno se uspješnom pokazuje kognitivno-bihevioralna terapija (KBT). KBT pomaže osobi da prepozna obrasce razmišljanja i ponašanja koji otežavaju nošenje s bolešću te ih zamijeni učinkovitijim strategijama, čime može utjecati na ublažavanje simptoma i bolje funkcioniranje osi mozak-crijeva.

Izvor: Kako si?