Starenje i san: kako se naše spavanje mijenja s dobi

Znanost stoljećima proučava tajne spavanja, no mnoge su ostale neriješene. Ono što znamo sa sigurnošću jest da stariji ljudi imaju manju potrebu za snom. Istraživanje američkog Santa Fe Instituta objavljeno u časopisu Science Advances pokušalo je produbiti to znanje i otkrilo da se kroz život mijenjaju svrhe i trajanja spavanja.

Dva su prvorazredna razloga za spavanje. Jedan je „popravljanje“ istrošenih neurona, a drugi preslagivanje neuralnih veza radi pohrane novih informacija i stvaranja znanja. Za vrijeme budnosti, mozak se troši od krvotoka i štetnih kemikalija, a spavanje ima funkciju čišćenja i servisiranja živčanih stanica. Taj je postupak sličan noćnom popravljanju tramvajskih pruga da bi po danu promet mogao teći nesmetano.

U snu se mozak čisti i uči

Preslagivanje veza između živčanih stanica u mozgu najsvojstvenije je djeci staroj do dvije i pol godine, a odvija se u fazi brzog pomicanja očiju, odnosno fazi REM (Rapid eye movement), u kojoj se javljaju snovi. Navala novih informacija koje mala djeca svakodnevno upijaju tjera mozak na stalno preslagivanje neurona radi pohrane naučenog.

Zbog toga faza REM zauzima 50 posto trajanja dječjeg spavanja, dok drugih 50 posto otpada na fazu zvanu non-REM, sastavljenu od naizmjeničnih razdoblja laganog i dubokog sna.

Prekretnica nastupa s dvije i pol godine, kad se udio faze REM počinje smanjivati. Kod djece do deset godina ta faza zauzima oko 25 posto spavanja i nastavlja se postupno skraćivati do kraja života, dok je, usporedno s tim, zamjenjuje faza non-REM. Što smo stariji, to potreba za preslagivanjem neurona i neuronskih veza opada, suprotno potrebi za popravljanjem i čišćenjem neurona od stresa nakupljenog u budnom stanju. Za to je zadužena faza non-REM koja, kod starijih od 50 godina, zauzima 85 i više posto vremena.

U srednjoj dobi san postaje plići, što sprečava nesmetano spavanje ako iz okoline dopire buka kosilice ili kamiona za odvoz smeća.

Stariji spavaju pliće i kraće

Dok bebe provode veći dio dana spavajući, idućih se desetljeća ukupno trajanje i kvaliteta sna smanjuju, što u kasnoj srednjoj i starijoj dobi uzrokuje teškoće. Prevoditeljica Sandra Fabijanić s 55 godina počela se buditi u pet ujutro i ostajati budna ostatak dana. “Ranije, kad bih se probudila u pet, lako bih opet zaspala. Sad je to moje vrijeme definitivnog buđenja”, kaže danas 65-godišnja umirovljenica.

Blizu polovice osoba starih 65 i više godina ima teškoća s usnivanjem, otkrilo je 2017. istraživanje Sveučilišta u Michiganu u SAD-u o promjenama cirkadijskog ritma, kako se stručno zove dnevna izmjena spavanja i budnosti. Osim što im treba dulje da zaspu, stariji imaju isprekidaniji san, provode manje vremena u dubokom snu i fazi REM, odnosno razdoblju sanjanja.

Loš san donosi brojne boljke

Manjak okrepljujućeg noćnog sna vodi sklonosti drijemanju tijekom dana, no medicina to smatra normalnim ako ne traje predugo i ne ometa noćno spavanje. Problem je, međutim, što kronično loš san uzrokuje mnogim starijima depresiju, anksioznost, oslabljeno pamćenje i povećanu sklonost samoubojstvu.

Istraživanje objavljeno 2017. u časopisu Sleep otkrilo je da ljudi s isprekidanim snom imaju 1,7 puta viši rizik od emocionalnih poremećaja i slabljenja intelektualnih funkcija u usporedbi s ispitanicima koji normalno spavaju. Ako je loše spavanje praćeno sniženim raspoloženjem, razdražljivošću, dnevnim umorom, oslabljenom koncentracijom i pamćenjem, vrijedilo bi posjetiti liječnika.

S druge strane, sama duljina spavanja kod starijih ne utječe nepovoljno na emocionalno blagostanje i sposobnosti, pa je medicina ne smatra zdravstvenim poremećajem. “Pomak buđenja na ranojutarnji termin iznenadio me je i pomalo zabrinuo”, priznaje Sandra Fabijanić.

“Međutim, kad sam uočila da mi rano buđenje nije donijelo drugih tegoba, prihvatila sam ga kao bezbolnu posljedicu starenja.”