Predijagnosticiranje: izgubljeni u šumi dijagnostičkih pretraga

Govoreći o ovoj temi, vratimo se na trenutak ponovno dr. Houseu i našem „ipacijentu“. Uglavnom smo bili impresionirani dr. Houseom kada je određivao pretrage za koje je čak i liječnik-gledatelj trebao provjeriti o čemu se radi. Ne znam koliko ste primijetili da je House po kazni morao ići u ambulantu bolnice u kojoj je radio te je onda na vrlo jednostavan način i s vrlo ograničenim brojem pretraga dolazio do dijagnoze.

Razvojem znanosti, a samim time i medicinskih znanosti, dolazi se do sve boljih, ali i skupljih dijagnostičkih postupaka. Novi (ali i stari) dijagnostički postupci su, naravno, pozitivna stvar do onog trenutka kada počinju biti sami sebi svrha. Pogrešno odabran dijagnostički postupak može dovesti do velike zabune ali i panike kod liječnika i pacijenta te voditi u daljnje pretrage. Neke od tih pretraga nisu nimalo bezazlene, pa mogu dovesti do daljnjih oštećenja organizma.

Pacijenti inzistiraju na pretragama, a ne podižu nalaze

Jedan kolega iz Hrvatske je rekao kako pojedinci inzistiraju na tome da ih se upućuje na pretrage koje sami sebi indiciraju, a iznenađujuće je velik i postotak nepodignutih gotovih nalaza, kreće se i do 30 posto, ovisno o dijagnostičkoj metodi. Liječnici trebaju prijeći s defenzivnog oblika medicine na aktivan oblik u kojem će upućivanje na pretrage biti mnogo racionalnije, pa će i nepotrebnih pretraga biti manje.

U Hrvatskoj je postotak pretraga koje pokažu uredan nalaz znatno veći no u zdravstveno bolje uređenim državama EU, što je također jedan od pokazatelja da su pretrage bile nepotrebne te da su učinjene bez prave sumnje na određeno stanje ili bolest. Naravno da jedan dio pretraga mora imati uredan nalaz i kada je sumnja na bolest utemeljena, no ne u tom broju koji se prikazuje. Interesantan je broj nepodignutih rentgenskih (ali i ostalih) nalaza. Tako je 2012. godine izašao podatak da je u Koprivnici od 13.000 snimki, nakon rendgdenskog snimanja, čak 2.600 nepodignutih. To je bolnicu koštalo (odnosno sve nas) oko 385.000 kuna. Dr. Ivana Šmit, predsjednica HUBOL-a je rekla: „Postoji predimenzioniranost, gdje se pacijentima i mimo stručnih smjernica propisuje velik broj pretraga koje su zapravo nepotrebne. U svakoj bolnici svaka radiologija ima sobu nepodignutih nalaza, što pokazuje koliko je to ljudima važno i potrebno. Ovaj problem se sada umanjuje slanjem nalaza obiteljskom liječniku koji onda pročita nalaz i zove pacijenta na pregled.

Pretjerana dijagnoza: stvaranje pacijenata

Gore spomenuti izraz „defanzivna medicina“ je najčešći uzrok nepotrebnog dijagnosticiranja, što od straha da se neko stanje ne previdi, što zbog nedostatka vremena, volje i znanja da se pacijentu objasni da se ne može svakome otkriti bolest u najboljem mogućem trenutku za njega. Pretjerana dijagnoza ostaje koncept koji je teško prenijeti javnosti, od kojih većina nije svjesna problema.

Zbog toga je Wonca EUROPE (udruženje liječnika obiteljske medicine) 2018. godine usvojila sljedeći „position paper“: Pretjerana dijagnoza znači nepotrebno pretvaranje ljudi u pacijente identificiranjem problema koji nikada ne bi uzrokovali štetu (pretjerano otkrivanje) ili medikalizacijom uobičajenih životnih iskustava kroz proširene definicije bolesti (pretjerano definiranje). Pretjerana dijagnoza smanjuje kvalitetu zdravstvene skrbi, ugrožava pacijente, povećava percepciju invaliditeta među pacijentima i potkopava javno zdravlje. Kako bi ispunili svoju profesionalnu ulogu vratara i koordinatora za korištenje zdravstvenih usluga od strane građana, liječnici opće prakse/liječnici obiteljske medicine ovim se potiču da prepoznaju i minimiziraju prekomjernu dijagnozu. Zajedno s drugim dionicima, liječnici opće prakse/liječnici obiteljske medicine imaju važnu ulogu u informiranju zdravstvenih tijela, kolega stručnjaka i šire javnosti da je vizija bez zdravstvenih rizika u životu (medicinska „nulta vizija”) nerealna i potencijalno štetna. Neki nesretni slučajevi bolesti koje se potencijalno mogu spriječiti nastavit će se pojavljivati, čak i u bogatim okruženjima s dobro funkcionirajućom zdravstvenom skrbi.

Što točno znači prevencija, a što ne?

Nažalost, zaboravljamo da prevencija ne znači rano otkrivanje bolesti. Zdrav način života, odnosno odgovarajuća prehrana, aktivan život i smanjenje izlaganja nepotrebnom riziku, predstavlja prevenciju. Prevencija, na primjer, nije stalno određivanje nivoa masnoće u krvi i šećera, a da pri tome niste promijenili i ne želite promijeniti svoje životne navike. Naravno da osobe s dijabetesom trebaju kontrolirati ove parametre, ali samo određivanje vrijednosti nije znak da kvalitetno vodite računa o svom zdravlju ako iza toga nema promjene životnih navika i redovito uzimanje terapije. Stalnim odlaskom na „sistematske preglede“ nećete doći u situaciju da vam se na vrijeme otkrije neka bolest, osobito karcinom, ali možete doći u situaciju da nakon toga budete podvrgnuti svoj sili pretraga. Stoga tražite savjet svog liječnika i pratite upute o sistematskim i drugim pretragama.

Struka je na primjerima milijuna i milijuna ljudi došla do saznanja kada i koji preventivni program se treba provesti. Stoga je bolje da se odazovete na preventivne programe koji su organizirani u Hrvatskoj. Strah od neizlječive bolesti, a samim time i stalni odlasci na pretrage, mogao bi vam jako smanjiti kvalitetu života koji će se pretvoriti u obilazak zdravstvenih ustanova, a vjerojatno bez otkrivanja onoga čega se bojite.