Uzimate bifosfonate? Evo što trebate znati prije dentalnih zahvata

Bifosfonati su skupina lijekova koji igraju ključnu ulogu u liječenju bolesti kostiju, poput osteoporoze, Pagetove bolesti i metastatskih koštanih lezija. Njihova sposobnost inhibiranja (zaustavljanja) resorpcije kostiju čini ih izuzetno važnima u medicinskoj praksi.

Međutim, upotreba bifosfonata u dentalnoj medicini donosi i značajne izazove koji zahtijevaju posebnu pažnju.

Što su bisfosfonati i kako se primjenjuju?

Bisfosfonati (BP) su farmakološki agensi koji djeluju na remodeliranje kostiju. Smanjuju proces koštane pregradnje što dovodi do povećanja koštane mase.

Bifosfonati se primjenjuju intravenozno ili oralno, ovisno o bolesti koja se tretira i potrebnoj potentnosti lijeka.

• Intravenozni bifosfonati koriste se za liječenje koštanih komplikacija uzrokovanih malignim bolestima, uključujući hiperkalcemiju, kompresiju kralježnične moždine i patološke frakture povezane s metastazama malignih tumora.
• Oralni bifosfonati primjenjuju se za liječenje osteoporoze, osteopenije, osteogenesis imperfecte i Pagetove bolesti.

Moguće nuspojave

BP se općenito dobro podnose, ali mogu izazvati nuspojave kao što su:

• osteonekroza čeljusti,
• ezofagitis (upala sluznice jednjaka),
• bol u mišićima i kostima,
• niska razina kalcija u krvi i
• upala oka.

Osteonekroza čeljusti i čimbenici rizika

Glavna nuspojava primjene bifosfonata je rizik od razvoja osteonekroze čeljusti. Ovo stanje karakterizira odumiranje koštanog tkiva čeljusti, često nakon dentalnih zahvata poput vađenja zuba ili implantacije.

Čimbenici rizika za razvoj osteonekroze čeljusti su:

• visoke doze intravenskih bifosfonata (posebno u onkoloških pacijenata),
• dugotrajna terapija (više od tri godine),
• invazivni dentalni zahvati,
• loša oralna higijena,
• pušenje i prisutnost sistemskih bolesti poput dijabetesa.

Incidencija medikamentozne osteonekroze ovisi, dakle, o različitim čimbenicima.

Način primjene lijeka je bitan faktor u procjeni rizika za nastanak osteonekroze. Bifosfonati koji se uzimaju peroralno su se pokazali kao manje rizični od onih koji se primjenjuju intravenozno.

Trajanje terapije. Važan faktor u nastanku medikamentozne osteonekroze je trajanje same antiresorptivne terapije. Literatura navodi da se nakon svake godine terapije udvostručuje rizik od nastanka medikamentozne osteonekroze. Lijekovi koji uzrokuju medikamentoznu osteonekrozu mogu biti propisani za svakodnevno uzimanje, jednom tjedno, jednom mjesečno, jednom u tri mjeseca ili jednom u šest mjeseci.

Doza lijeka. Incidencija medikamentozne osteonekroze se povećava kod veće doze samoga lijeka.

Dentalni zahvati koji su invazivni kao što je dentoalveolarna kirurgija, povećavaju rizik od nastanka medikamentozne osteonekroze čak i do sedam puta. Od lokalnih faktora se baš dentoalveolarna kirurgija smatra najrizičnijim faktorom za nastanak medikamentozne osteonekroze s incidencijom od 60 do 65 %. Kod ostalih stomatoloških zahvata, kao što su endodontski zahvati ili parodontološki zahvati, incidencija nastanka medikamentozne osteonekroze je manja.

Dodatni lijekovi koji smanjuju imunosni odgovor. Rizik od medikamentozne osteonekroze značajno povećava ako se pored antiresorptivne terapije pripisuju dodatni lijekovi koji djeluju imunosupresivno, kao što su kemoterapeutici ili kortikosteroidi.

Preporuke za dentalnu skrb pacijenata na bifosfonatima

Prije početka terapije važno je obaviti inicijalni stomatološki pregled. Cilj preventivnog pregleda je ukloniti sva potencijalna stanja koja bi mogla dovesti do stvaranja osteonekroze tijekom terapije. Bitno je educirati pacijente o važnosti održavanja oralne higijene i motivirati ih na redovne kontrolne dolaske.

Potrebno je ukloniti sve neizlječive zube ili zube s lošom prognozom, izliječiti akutne i kronične infekcije, ciste i tumore, a ako pacijent nosi protezu, potrebno je odstraniti oštre rubove ili mjesta žuljanja koja mogu negativno djelovati na sluznicu.

Invazivne stomatološke zahvate potrebno je učiniti minimalno tri, a najbolje četiri do šest tjedana prije početka antiresorptivne terapije.

Uzroke infekcija kao što su karijes, dentalni plak, parodontitis i periapikalni procesi potrebno je liječiti konzervativnim postupcima.

Doktori dentalne medicine trebali bi poznavati povijest bolesti pacijenta, uzeti detaljnu medicinsku i stomatološku anamnezu, konzultirati se s nadležnim liječnikom i procijeniti rizik od nastanka osteonekroze čeljusti. Ako je liječenje već započelo, treba utvrditi dozu bisfosfonata koju pacijent prima, trajanje liječenja, potentnost lijeka te koristi li se neki drugi lijek koji bi mogao povećati rizik za nastajanje osteonekroze čeljusti. Kod pacijenata visokog rizika, ako je mogu će, invazivne dentalne zahvate treba izbjegavati.

Ukratko:

• Prije početka terapije: Preporučuje se obaviti temeljit stomatološki pregled i sanirati sve potencijalne izvore infekcije.
• Tijekom terapije: Invazivni zahvati trebaju se, ako je moguće, izbjegavati. Ako su nužni, potrebna je oprezna procjena rizika.
• Edukacija pacijenata: Važno je pacijentima objasniti značaj održavanja izvrsne oralne higijene i redovitih kontrola.
• Multidisciplinarni pristup: Suradnja između stomatologa, oralnih kirurga i liječnika specijalista (onkologa, reumatologa) ključna je za optimalnu skrb.