Zašto dijete ne govori u vrtiću? Prepoznajte znakove selektivnog mutizma

Selektivni mutizam se najčešće javlja između treće i pete godine djetetova života, a definira se kao stalna i velika nemogućnost govorenja u nekim socijalnim situacijama ili sa specifičnim osobama (npr. tetama u vrtiću…). Praćen je i povišenom anksioznošću.

Kako se dijagnosticira selektivni mutizam?

Dakle, djeca primjerice uredno komuniciraju unutar obitelji, a u vrtiću ili školi komunikacija izostaje. Djeca koja manifestiraju teškoće selektivnog mutizma, imaju razinu jezičnog izražavanja koja je dovoljna za društvenu komunikaciju i normalnu ili gotovo normalnu razinu razumijevanja jezika.

Uz navedeno, za dijagnozu selektivnog mutizma moraju biti prisutni dokazi da pojedina osoba može govoriti, odnosno da normalno govori u nekim situacijama. Sama dijagnoza je uvjetovana ustrajnim izostankom govora tijekom vremena uz dosljednost i predvidljivost u odnosu na situaciju gdje je govor prisutan, a gdje ga nema.

Uzroci i liječenje selektivnog mutizma

Uzrok poremećaj je nepoznat, pretpostavlja se da je multifaktorski te da je različit za svaku pojedinu osobu. Istraživanja su pokazala kako na razvoj poremećaja mogu utjecati različiti okolinski faktori poput obiteljske dinamike, disfunkcionalni obrasci nagrađivanja, raniji poremećaji prilagodbe i sličnog.

Poremećaj se često javlja u komorbiditetu sa socijalnom anksioznošću ili socijalnom fobijom. Prevalencija selektivnog mutizma se kreće od 0,18 do 1,9 % te se češće javlja kod djevojčica.

U liječenju poremećaja se najčešće koriste kognitivno-bihevioralna terapija, grupna obiteljska te psihosocijalna terapija kojima se mijenjaju načini percepcije i suočavanja s problemima u socijalnom okruženju. Također, u težim slučajevima je moguće uvođenje odgovarajućeg psihofarmaka.

Što se može učiniti?

U nastavku doznajte nekoliko savjeta za podršku i komunikaciju s djetetom sa selektivnim mutizmom:

• Terapija selektivnog mutizma je učinkovitija što se ranije započne i zato je potrebno što ranije potražiti stručnu pomoć, odnosno odvesti dijete na pregled stručnjacima različitih profila (psiholog, psihijatar, logoped).
• Ne preporučuje se dijete izravno nagovarati, moliti ili podmićivati da govori jer se tako pojačavaju anksioznost i strah kod djeteta
• Pokušajte se polako uključiti u aktivnosti koje dijete umiruju, opuštaju ili vesele.
• Dijete će se polako početi otvarati, s velikim oprezom osobi koja stekne njegovo povjerenje.

• Preporučuje se komentirati različite situacije bez očekivanja da se dijete uključi u razgovor i dati mu vremena kako se ne bi osjećalo neuspješno
• Potrebno je biti podrška cijelo vrijeme i prenijeti osobi pozitivne emocije i energiju.
• Potrebna je redovita, dvosmjerna komunikacija između roditelja i odgajatelja/učitelja kroz cijeli terapijski proces.

Izvor: Mentalno zdravlje Grada Zagreba