Logopedija - 08. veljače 2018.
AUTOR ČLANKA - Mr. sc. Nataša Šunić Vargec, prof. logoped, Terapija glasa i govora Logoped

Ne odgađajte posjet logopedu, teškoće s govorom treba rješavati na vrijeme

Probleme s govorom roditelji obično uočavaju vrlo rano, a posebice dolaze do izražaja pri polasku u vrtić. Iznimno je važno pravodobno početi logopedsku terapiju 

terapija kod logopeda

Mnogi su roditelji često u nedoumici kada prvi put posjetiti logopeda. Prema ljestvici razvoja govora, prva teškoća nastupa u obliku nedovoljno razvijenoga govora.

Roditelji obično vrlo rano uočavaju problem pitajući se zašto njihovo dijete ne govori, a pri njegovu polasku u vrtić, u dobi od tri godine, dobiju priliku usporediti govor svoga djeteta s govorom vršnjaka. Tada postaju svjesni da njihovo dijete ima problem i to je pravo vrijeme za traženje savjeta logopeda. Važno je ne odgađati odlazak logopedu te, po potrebi, što prije početi direktnu terapiju jer je dijete već u toj dobi dovoljno svjesno da se razlikuje od vršnjaka. Zbog nerazumijevanja okoline može se osjećati nesretno, ljutito, frustrirano, rjeđe pričati, a u komunikaciji se sve više počinje oslanjati na geste.

>> Svakako pročitajte: Ako vaše dijete progovori kasnije, možda ste rodili novog Einsteina? Po slavnom genijalcu nazvan je i Einsteinov sindrom. Klikom na link provjerite trebate li tražiti mišljenje logopeda. <<

Kako bi se što bolje stimulirala djetetova govorna komunikacija, važno je da uz logopeda u terapiji aktivno sudjeluju i roditelji, odgojitelji ili učitelji (nastavnici). Uloga roditelja neizmjerno je važna jer upravo oni s djetetom provode najviše vremena.

Počeci razvoja govora

Već u prvim mjesecima treba pažljivo slušati dijete jer nam je već u toj dobi u stanju priopćiti mnogo toga o sebi. U glasovnoj igri ono često dolazi i do naprednijih riječi kombinacijom slogova “mamama” ili “tatata”, što roditelji često protumače kao “gle, rekao je mama/tata”. Ta je prva riječ važna jer se često naziva i prva progovorena riječ, ali samo ako je sa značenjem.

Do osmog mjeseca dijete treba reagirati na glasovni poticaj, izgovarati nekoliko slogova, glasati se kada mu se govori, treba proći fazu vokalizacije i gukanja. U dobi od 21 mjeseca treba govoriti barem osam riječi sa značenjem, oponašati zvuk koji čuje, imenovati i pokazivati jednu ili dvije slike te riječima tražiti jesti i piti.

Kad dijete postane sposobno izgovarati veći broj riječi s određenim značenjem, počinje shvaćati da se dvije riječi u govoru mogu povezivati tako da daju određeni smisao (“mama, daj!”, “mama, vode!” i slično). Tako se dijete počinje služiti jednostavnom rečenicom koja u početku nije potpuna, ali je dovoljno jasna i razumljiva za okolinu.

Na što treba paziti

Tijekom prve dvije godine treba poticati mališana na izgovaranje samoglasnika te na kombinaciju suglasnika i samoglasnika u govoru (ma-ma, ta-ta, ba-ba, pa-pa…). Djeci od druge do četvrte godine treba se obraćati jasnim i jednostavnim rečenicama, ali i nadograđivati i proširivati ono što su rekla (Idemo kod bake. Da, idemo kod bake.).

Važno je postupno im proširivati rječnik te im dati mogućnost da što više prepričavaju događaje. Tako i roditelji mogu utjecati na njihov razvoj govora. Što se tiče izgovora, djeca u dobi između tri i tri i pol godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n, j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, a lošiji izgovor glasova s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, r, lj i nj može se tolerirati najdulje do pete godine.

Ako kod djeteta primijetite neka druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenirati. Ako je dijete premaleno za terapiju, dobit ćete barem logopedski savjet kako se postaviti i reagirati. Naime, upozorenja poput “Ne mucaj!”, “Kako to govoriš?”, nisu ispravna. Terapija mucanja iznimno je delikatna te je potrebna dobra i zdrava komunikacija između logopeda i roditelja. Već se u dobi od tri godine može potražiti pomoć logopeda koji će procijeniti je li dijete spremno za terapiju ili je potrebno samo savjetovati roditelje.

Što znaju vrtićarci

Ako vaše dijete do polaska u školu nema govornih teškoća, ali odgojiteljice u vrtiću primijete da pogrešno drži olovku ili ne može povezati skupinu glasova u riječ ni rastaviti riječ na glasove (npr. umjesto T-A-T-A kaže TANJUR, umjesto M-A-M-A kaže MASKA), potrebno je što prije reagirati i uključiti dijete u terapiju. Jer iz takvih teškoća proizlaze teškoće u čitanju i pisanju te disleksija i disgrafija. Tada se počinje raditi na glasovno-slogovnoj terapiji kao predvježbama vještine čitanja i pisanja.

Upozorenja poput “Ne mucaj!”, “Kako to govoriš?”, nisu ispravna. Terapija mucanja iznimno je delikatna te je potrebna dobra i zdrava komunikacija između logopeda i roditelja

Iznimno je važno kod predškolca ispitati orijentaciju u prostoru, odnose lijevo-desno u odnosu na sebe i druge, vidjeti postoji li jezična slabost u govoru, tj. čuti dijete kako i na koji način se izražava te koliki mu je vokabular. Dijete u toj dobi treba naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu, da ima isto značenje te treba razumjeti pisanu poruku.

Ako dijete s teškoćama krene u prvi razred, one s vremenom postaju sve vidljivije. Naime, u početku kada počinje usvajati vještinu čitanja, najčešće nastaju smetnje zbog nedovoljno učvršćene veze slovo-glas, prisutne su teškoće u glasovnoj analizi i sintezi, a i u nedovoljno razvijenoj vizualno-motornoj percepciji. Ako dijete treba govorne vježbe, pravodobnim otkrivanjem uzroka i uključivanjem u terapiju mogu se ukloniti smetnje i spriječiti razvijanje njegove svijesti o poremećaju te eventualne neugode koje bi ono moglo doživjeti u okolini, vrtiću ili školi.

NEWSLETTER

Prijavite se za naš newsletter i prvi saznajte informacije o posebnim ponudama