Utjecaj razvoda roditelja na djecu: Kako izbjeći najčešće greške

Rastava roditelja može (a često i jest) biti izvor stresa za djecu. Koliko je on jak i kontinuiran, ovisi prije svega o stupnju konflikta između roditelja koji je prisutan u procesu rastave. Tako razvod može biti:

• prijateljski razvod,
• poslovni dogovor ili
• visoko konfliktni razvod.

Osim na razinu stresa, vrsta razvoda utječe i na oblik daljnjeg roditeljstva. Ono koje također može biti konfliktno ili suradničko/zajedničko.

Posljedice visoko konfliktnog razvoda

Iako svi roditelji žele da rastava bude što mirnija i da djeca što manje pate, u praksi vidimo da se to ne događa i da neki roditelji to ne uspijevaju.

U konfliktnom razvodu djeca budu svjedokom roditeljskih svađa i međusobnog prigovaranja. Roditelji indirektno traže da djeca odluče koji je od njih u pravu, a onda i da zauzmu stranu. U tom procesu djeca mogu biti kontinuirano opterećena odnosom roditelja te izložena nepotrebnim i neprimjerenim sadržajima.

Roditelji mogu izložiti djecu:

• Ocrnjivanju drugog roditelja – negativno se govori o bivšem parteru svima koji to žele slušati. Ne vodi se računa o tome čuju li to djeca. Djeca sama mogu ponavljati te fraze, žele ugoditi roditelju s kojim su trenutno, nema spontanog i iskrenog izražavanja osjećaja.
• Blaćenju drugog roditelja – grubo, zlobno ili sarkastično obezvrjeđivanje. Djeca mrze takvo ponašanje i žele da ono prestane. Ne mogu gajiti pozitivne osjećaje, često bježe.

• „Ispiranju mozga“ – blaćenje se ponavlja uz podršku djece, ona se „programiraju” kako bi se pridružila obezvrjeđivanju roditelja, bake, djede… Djeca se povlače iz odnosa s drugim roditeljem, okreću se protiv njega i izražavaju strah ili mržnju koji se ne mogu opravdati nekim roditeljskim postupkom.

Neke od posljedica negativnih utjecaja su promjene u ponašanju, neprihvatljivi oblici ponašanja, delinkvencija, potom poteškoće u psiho-fizičkom razvoju (povlačenje, anksioznost, depresija, kao i fizičke reakcije na stres od glavobolja do bolova), a tu je i otuđenost.

Strategije otuđenja ili „preotimanje“ djeteta partneru

Uočene su neke strategije otuđenja koje roditelji koriste u komunikaciji s djetetom:

• pretjerano ugađanje djetetu,
• izostavljanje pozitivnih iskustava s drugim roditeljem,
• prenaglašavanje propusta drugog roditelja,
• pretjerano zadiranje u odnos djeteta i drugog roditelja,
• sprječavanje kontakata djeteta i drugog roditelja,
• pokazivanje neugodnih emocija kad dijete ostvaruje dobar odnos s drugim roditeljem, izazivanje osjećaja krivnje kod djeteta,
• slanje dvostrukih poruka,
• negativno komentiranje drugog roditelja,
• lažno optuživanje za zlostavljanje,
• pasivno dopuštanje drugim članovima obitelji da otuđuju dijete,
• dijeljenje neprimjerenih informacija s djetetom,
• zamjenjivanjem biološkog roditelja s novim parterom,
• ograničavanje komunikacije djeteta i drugog roditelja,
• uskraćivanje informacija djetetu.

U slučajevima emotivnog i/ili fizičkog zlostavljanja djeteta i akutnoj ovisnosti roditelja, govorimo o opravdanoj otuđenosti. Tada nema razloga za inzistiranje za održavanje bliskog odnosa djeteta s roditeljem.

5 pitanja na koja trebate odgovoriti prije razgovora s djetetom

U komunikaciji s djecom roditelji ponekad smatraju da ona trebaju znati neke informacije o drugom roditelju i da su im ih dužni dati. To mogu biti samo zablude i samozavaravanje jednog roditelja koje ne donosi dobrobit djeci.

Kako bi roditelj koji prolazi rastavu mogao biti siguran da djecu ne izlaže nepotrebnim sadržajima, prije samog razgovora može odgovoriti na pet sljedećih pitanja:

1. Koji je moj pravi razlog za davanje ovih informacija djeci? Je li neki razlog u interesu djeteta ili se radi o mom interesu?

2. Šteti li zaista mojoj djeci ponašanje partnera koje ću kritizirati? Šteti li im otkrivanje neke informacije koju dosad nisu imali? Naime, vi možete biti povrijeđeni ponašanjem bivšeg partera, ali dijeljenje te povrijeđenosti s djecom za njih nije korisno (npr. majka je prije mnogo godina imala pobačaj).

3. Kako će djeci pomoći ono što im se spremam reći? Primjerice, ako se supruga žali na škrtost oca djeci, to može biti opravdano, ali djeci ne pomaže. On tu ništa ne mogu učiniti, a ponekad to niti ne vide.

4. Je li moguća korist veća od moguće štete ako djetetu kažete nešto o drugom roditelju? Npr. otvoren razgovor o manama drugog roditelja može biti koristan jer djeca mogu imati realistična očekivanja, ali može otvoriti i neke „rupe“ u slici (idealiziranju) o drugom roditelju.

5. Da sam još uvijek u sretnom braku te da želim zaštititi odnos djece s partnerom, kako bih postupio/la u ovoj situaciji? Ovo pitanje pomaže i podizanju vaše svijesti, razmislit ćete o načinu na koji ćete to reći djeci jer biste u tom slučaju htjeli da dijete ima dobar odnos s drugim roditeljem.

Kako i kada reći djetetu da se razvodite?

U procesu rastave braka roditelji bi trebali voditi računa i o tome na koji način će reći djetetu za razvod braka.

Osnovne preporuke su:

• oba roditelja to trebaju učiniti zajedno, a prethodno bi sami o tome trebali razgovarati,
• informaciju trebaju prenijeti na način primjeren djetetovoj dobi,
• djetetu treba objasniti što to za njega znači i koje će se promjene dogoditi u obitelji,
• treba ostaviti mogućnost da postavljaju pitanja.

Važno je znati i kada reći djetetu za razvod braka. Vrijeme će ovisiti o dobi djeteta, pa se tako djeci mlađoj od pet godina informacija daje dan prije, u osnovnoškolskoj dobi do tjedan dana prije razvoda, a adolescentima dva tjedna prije.

Zaključno, imajte na umu da razvodom ne prestajete biti roditelji i da u tom procesu vaši interesi nisu uvijek isti interesima djece.

Izvor: NZJZ „Dr. Andrija Štampar“