Subakutni tireoiditis: uzroci, simptomi, liječenje

Subakutni tireoiditis je upalna bolest štitnjače za koju do sada još nemamo definiran uzrok.

Najčešća uzročna poveznica je prethodno preboljela virusna infekcija gornjih dišnih puteva. Iako bez jasne uzročno-posljedične povezanosti, češće manifestacije subakutnog tireoiditisa su ishod prethodno preboljele infekcije virusom gripe, zatim u sklopu infekcije adenovirusom, parvovirusom, varicella-zoster virusom, herpes simplex virusom (tip 1 i 2), citomegalovirusom (CMV), virusom zaušnjaka (mumps), cocksackie virusom, Ebstein-Barrovim virusom (EBV), kao i infekcijom koronavirusom.

Subakutni tireoiditis javlja se u manje od 5 % osoba koje imaju neku bolest štitnjače. Ima sezonski karakter i češće se javlja u ljeto i jesen. Prema podacima američkih istraživanja, procijenjena godišnja incidencija iznosi gotovo pet slučajeva na 100 000 stanovnika.

Također, češće pogađa žene, između dva i pet puta češće u odnosu na muškarce ovisno o tipu subakutne upale. A kada je o dobi riječ, češće se javlja između 20. i 60. godine, češće u četvrtom ili petom desetljeću.

3 tipa subakutne upale štitnjače

Razlikujemo tri tipa subakutne upale štitnjače:

• subakutni granulomatozni tip („bolni“ tip, ili DeQuervainov tireoiditis),
• subakutni limfocitni tip („bezbolni“ tireoiditis) te
• subakutni postpartalni tip.

Iako različitih mogućih uzroka, klinički tijek sva tri tipa je jako sličan.

Subakutni granulomatozni tip subakutnog tireoiditisa nije povezan s autoimunom bolesti štitnjače iako u akutnoj fazi bolesti može doći do prolaznog porasta protutijela za štitnjaču. Patofiziološki slijed razvoja nije u potpunosti razjašnjen, a smatra se da je riječ o upalnom procesu nakon virusne infekcije. Nije poznato je li razvoj bolesti rezultat izravnog djelovanja virusa na štitnjaču ili je razvoj upale primarno odgovor domaćina na virusnu infekciju.

Preostala dva tipa imaju više izražena obilježja autoimunog zbivanja.

Mogući uzroci koji nisu povezani s virusom

Rijetki mogući uzroci subakutnog tireoiditisa povezuju se s:

• prethodno provedenom radiojodnom terapijom u sklopu liječenja Gravesove bolesti,
• primjenom radioterapije u području vrata,
• može se javiti u sklopu karcinoma bubrega (paraneoplastički sindrom), a
• opisani su slučajevi vaskulitisa, točnije gigantocelularnog arteritisa (kronična upala velikih i srednje velikih arterija glave, vrata i gornjeg dijela tijela) te nakon provedene transplantacije koštane srži u okviru liječenja kronične granulocitne leukemije.

Klinička slika: što se događa sa štitnjačom?

Uslijed razaranja folikula štitnjače dolazi do pojačanog otpuštanja pohranjenih hormona štitnjače u krvotok zbog čega se razvija tireotoksikoza. Ovdje se, za razliku od Gravesove bolesti, ne radi o pojačanom stvaranju i otpuštanju novosintetiziranih hormona štitnjače, već onih postojećih.

Tireotkosična faza traje mjesec do dva, nakon čega slijedi spontana remisija. Zbog manjka koloidnog sadržaja, štitnjača privremeno ne proizvodi hormone štitnjače, pa se nakon tireotoksične faze razvija hipotireoza koja traje oko dva mjeseca. Po obnavljanju (regeneraciji) folikula, u 90 do 95 % slučajeva postupno se normalizira funkcija štitnjače (eutireoza).

Vodeći simptom u subakutnom granulomatoznom tireoiditisu je bolnost u području prednje strane vrata. Bol se ponekad premješta s jedne na drugu stranu (lijevo-desno) uz širenje prema čeljusti i prema jednom ili oba uha. Bol se pojačava pri gutanju i okretanju glave. Često je i tjelesna temperatura blago, pa i značajnije povišena, uz tipične opće simptome poput umora i klonulosti. Ovisno o tijeku razvoja i intenzitetu upale, ostale tegobe su rezultat funkcionalnog stanja štitnjače (tireotoksikoza, hipotireoza).

Postavljanje dijagnoze

Temeljem kliničke sumnje pristupa se laboratorijskoj analizi. Procjenjujemo hormonalni status štitnjače, a od dodatne koristi je i analiza upalnih parametara.

Nalazi hormona odražavat će fazu razvoja subakutnog tireoiditisa. U tireotoksičnoj fazi je TSH snižen, ali ne i suprimiran (potisnut) kao u Gravesovoj bolesti, uz popratno povišene periferne hormone (T3/FT3, T4/FT4). Također, očekivani su i povišeni upalni parametri (leukociti, sedimentacija eritrocita, CRP). Povišena protutijela na štitnjaču (više antiTPO, a u manjoj mjeri antiTg) najviše su povezana sa subakutnim postpartalnim tireoiditisom.

Laboratorijska analiza nadopunjuje se sa slikovnom dijagnostikom. Ultrazvuk štitnjače nije visoko osjetljiva pretraga za ciljano postavljanje dijagnoze subakutnog tireoiditisa, budući da upalne promjene različitog intenziteta nalazimo i u Hashimotoovom tireoiditisu, kao i Gravesovoj bolesti. No u tireotoksičnoj fazi ultrazvuk može pomoći razlikovati je li riječ o Gravesovoj bolesti ili o subakutnoj upali štitnjače na temelju izraženosti vaskularizacije (prokrvljenosti) na color doppleru – ona je izražena u slučaju Gravesove bolesti, dok je u subakutnom tireoiditisu gotovo odsutna. Scintigrafija štitnjače također pomaže razlikovati Gravesovu bolest od subakutnog tireoiditisa. U Gravesovoj bolesti vidljivo je pojačano nakupljanje radiofarmaka, dok ono gotovo izostaje u subakutnom tireoiditisu.

Liječenje subakutnog tireoiditisa

Uobičajeno liječenje subakutnog tireoiditisa je potporno, s ciljem smanjenja bolova i simptoma povezanih s tireotoksikozom. Tireostatsko liječenje, kojem se inače pristupa kada je riječ o tireotoksikozi, u ovom slučaju nije indicirano.

Najčešće se oko mjesec dana primjenjuju visoke doze nesteroidnih antireumatika (NSAIR) poput ibuprofena, uobičajeno 1200 do 3200 mg podijeljeno u više doziranja te naproksena 500 do 1000 mg u dvije doze.

Ako se unutar nekoliko dana ne postigne značajno kliničko poboljšanje, NSAIR se ukida, a uvodi se kortikosteroidna terapija, najčešće prednison u dozi od 40 mg. Po kliničkom poboljšanju, kortikosteroidna terapija se postupno ukida – u intervalu od pet do sedam dana doza kortikosteroida se smanjuje za pet do 10 mg.

Visoke doze acetilsalicilne kiseline se ne preporučuju zbog mogućnosti pogoršanja tireotoksičnih tegoba. Simptomatsko liječenje beta-blokatorima je opravdano u tireotoksičnoj fazi, osobito kod osoba rizičnih za razvoj srčano-žilnih bolesti ili fibrilacije atrija. S obzirom na češće blažu i prolaznu fazu hipotireoze, nadomjesno liječenje tada nije potrebno. No ponekad se dogodi da nakon subakutnog tireoiditisa zaostane trajna hipotireoza, pa je u tom slučaju neophodno nadomjesno liječenje levotiroksinom.

Iako subakutni granulomatozni tireoiditis obično ima izraženije simptome, u većini slučajeva (oko 90 do 95 %) dolazi do potpunog oporavka. S druge strane, kod blažih oblika, poput subakutnog limfocitnog i postpartalnog tireoiditisa, češće se razvije trajna hipotireoza.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.