„Što je lijepo – to je dobro“: Koliko nam je važan vanjski izgled?

Ne tako davne 2013. godine, prema Oxfordskom rječniku, riječ „selfie“ proglašena je riječju godine.

Naime, „selfie“ je te godine bio toliko često korišten, kako u jeziku, tako i u slikovnom materijalu na društvenim mrežama, da je ova cijenjena institucija naprosto morala uzeti spomenutu riječ u obzir. A taj trend se i dalje nastavio.

Nesumnjivo je kako je važnost vanjskog izgleda (s Instagram filterima ili bez njih) s pojavom društvenih mreža poprimila dodatnu, „online“ dimenziju. Međutim, o ljepoti i njenom utjecaju na promatrača govorilo se još davno prije.

>>Dijagnoza: selfitis. Može li opsjednutost “selfijima“ biti mentalni poremećaj?<<

Taj utjecaj koji neka izražena karakteristika (poput, primjerice, ljepote) ima na ljude pri prvom susretu, u psihologiji se zove „halo-efekt“. Drugim riječima, u slučaju ljepote, halo-efekt je pogreška prilikom procjenjivanja ljudi gdje na temelju jedne karakteristike, kao što je ljepota, u startu donosimo pozitivan sud o toj osobi i njezinim ostalim karakteristikama, premda za to nemamo nikakve objektivne osnove.

Jeremy Meeks – lice s tjeralice ili jumbo plakata?

Prije nekoliko godina američki je kriminalac Jeremy Meeks postao svjetska senzacija na internetu. S velikom kriminalnom prošlošću zbog raznih pljački, Meeksova slika za policijski dosje nije izazvala osudu javnosti, već – oduševljenje zbog njegovog iznadprosječnog izgleda.

Štoviše, na društvenim mrežama pojavila se fan stranica s 200.000 sljedbenika njegova lika, a spomenuti kriminalni dosje kao da je pao u drugi plan. Ovo je ekstremni, ali svakako ne i jedini primjer kako halo-efekt djeluje kada je u pitanju fizički izgled.

Dugo su se socijalni psiholozi borili s ovom činjenicom, zanemarujući istraživanja povezana s fizičkim izgledom. Socijalni psiholog E. Aronson napisao je kako je razlog možda ležao u bojazni istraživača da se dokaže da fizički izgled ipak nije samo „periferna“ karakteristika, kako su je znanstvenici u prošlosti voljeli nazivati.

Ipak, od 70-ih godina pa do danas, izgleda kako je led probijen, a Aronsonov komentar pokazao se ispravnim, jer mnoga istraživanja (ali i popularna kultura) sažimaju generalno mišljenje: ljudi vjeruju da je ono što je lijepo ujedno i – dobro.

Disney i ljepota

„Što je lijepo – to je dobro“ naslov je istraživanja iz 1972. godine. U tom istraživanju ispitanicima su prikazane fotografije neznanaca te su zamoljeni da osobe s fotografija procijene na ljestvici od manje atraktivnih, srednje, do veoma atraktivnih.

Također su ih tražili da slobodno procijene neke karakteristike osoba s fotografija (npr. njihovu pristupačnost, inteligenciju i sl.) kao i njihov uspjeh u životu (npr. bračnu sreću ili uspješnosti u poslu).  

Rezultati istraživanja pokazali su da su ispitanici povoljnijim procjenjivali karaktere atraktivnijih osoba, kao i njihov uspjeh u životu! Novija istraživanja potvrdila su ove nalaze te se stereotip „što je lijepo – to je dobro“ počeo smatrati generalnim fenomenom.

Ipak, ove nalaze moramo uzeti sa zrnom soli – dok neka istraživanja govore kako se atraktivne ljude generalno smatra pametnijima, uspješnijima i poželjnijima, druga istraživanja ovaj efekt pronalaze samo kod toga da se ljepše osobe smatra generalno uspješnijima u društvenom smislu.

Ipak, ne možemo izbjeći činjenicu da se stereotip „što je lijepo – to je dobro“ pojavljuje svuda oko nas, od medija, popularne kulture i društvenih mreža do crtanih filmova.

Naime, pokazalo se kako se ovaj stereotip iznova pojavljivao na nizu likova iz Disneyevih crtića, gdje su atraktivniji likovi ujedno bili i manje agresivni, prijateljski nastrojeni, inteligentniji, društveno prihvaćeniji, imali više uspjeha u ljubavi i slično. Drugim riječima, za razliku od onih manje atraktivnih likova, bili su – puni vrlina.