Bol u čeljusti – simptom, a ne dijagnoza: Kada je uzrok zub, a kada nešto drugo?

Upravo zato nije dovoljno samo utvrditi gdje boli. Potrebno je otkriti pravi uzrok boli.

Bolesti zuba i okolnih tkiva među najčešćim su uzrocima boli u području čeljusti. Duboki karijes može dovesti do upale zubne pulpe, tkiva unutar zuba u kojem se nalaze krvne žile i živci. Bol tada može biti izazvana hladnim ili toplim podražajima, trajati i nakon što podražaj prestane, a kod jače upale pojavljivati se spontano ili tijekom noći.

Nakon odumiranja pulpe upala se može proširiti na područje oko vrška korijena. Zub tada često postaje osjetljiv na zagriz i dodir, a pacijenti ponekad opisuju osjećaj kao da je „zub viši od ostalih“. Razvojem infekcije mogu se pojaviti oteklina i intenzivnija bol koja više nije ograničena samo na jedan zub.

Uzrok mogu biti i umnjaci, osobito djelomično iznikli donji umnjaci oko kojih se razvila upala mekih tkiva. Bol se tada može širiti prema uhu ili grlu, a ponekad je otežano i samo otvaranje usta.

ZDRAVSTVENI PORTAL ADIVA LJEKARNI

Kada „boli zub“, a zub je zapravo zdrav?

Ovo je jedan od zanimljivijih, ali i dijagnostički zahtjevnijih problema. Mjesto na kojem osjećamo bol nije nužno i mjesto na kojem ona nastaje.

Bol iz žvačnih mišića može se, primjerice, osjećati kao bol u pojedinom zubu. Problemi s maksilarnim sinusom mogu stvarati pritisak i bol u području gornjih stražnjih zuba zbog njihove neposredne anatomske blizine. Postoje i određene vrste živčane boli i glavobolja koje mogu vrlo uvjerljivo oponašati zubobolju.

U praksi nije rijetkost da pacijent vrlo precizno pokaže zub koji ga boli, a klinički pregled i snimka ne pokažu ništa što bi takvu bol moglo objasniti. Upravo su takve situacije dijagnostički najzahtjevnije.

Prije endodontskog liječenja ili vađenja takvog zuba potrebno je zastati i razmotriti druge moguće uzroke. Ako zub nije izvor boli, zahvat na njemu neće riješiti problem.

Čeljusni zglob i žvačni mišići kao izvor boli

Kada ne pronađemo jasan dentalni uzrok, pažnju treba usmjeriti i na čeljusni zglob te žvačne mišiće.

Temporomandibularni zglob nalazi se neposredno ispred uha i povezuje donju čeljust s lubanjom. Zajedno sa žvačnim mišićima sudjeluje u gotovo svakom pokretu donje čeljusti – od govora i zijevanja do žvakanja.

Temporomandibularni poremećaji, skraćeno TMD, nisu jedna bolest. To je zajednički naziv za različita stanja koja zahvaćaju čeljusne zglobove i žvačne mišiće.

Bol se može pojaviti ispred uha, u području obraza ili sljepoočnice i često se pojačava žvakanjem ili pokretima čeljusti. Neki pacijenti opisuju napetost i umor mišića, drugi otežano ili bolno otvaranje usta. Mogu se pojaviti i škljocanje ili pucketanje u zglobu.

Samo škljocanje, međutim, nije nužno razlog za zabrinutost. Ako nema boli ni ograničenja pokreta, ono samo po sebi ne znači da čeljusni zglob treba liječiti.

Način na koji danas razumijemo temporomandibularne poremećaje također se promijenio. Nekada se velika važnost pridavala položaju zuba i zagrizu. Danas znamo da je slika složenija i da na nastanak i trajanje tegoba mogu utjecati opterećenje mišića i zglobova, svakodnevne navike, način na koji živčani sustav obrađuje bol, ali i psihološki i socijalni čimbenici.

Bruksizam nije uvijek krivac

Bruksizam gotovo neizbježno ulazi u razgovor kada se spomenu bolovi u čeljusti. Ipak, veza između bruksizma i boli nije toliko jednostavna kako se ponekad prikazuje.

Razlikujemo bruksizam tijekom spavanja i bruksizam u budnom stanju. Tijekom spavanja može postojati pojačana aktivnost žvačnih mišića koja može, ali ne mora uključivati škripanje zubima. Tijekom dana češće se radi o nesvjesnom stiskanju zuba ili dugotrajnom napinjanju čeljusti.

Prema suvremenim međunarodnim definicijama, bruksizam se kod inače zdravih osoba ne smatra bolešću samom po sebi. Netko može godinama povremeno stiskati ili škripati zubima bez ikakvih simptoma.

Kod drugih će se, međutim, pojaviti jutarnji osjećaj umora ili napetosti u čeljusti, bol u žvačnim mišićima i sljepoočnicama ili osjetljivost mišića. Na zubima se mogu vidjeti znakovi trošenja, pukotine ili oštećenja postojećih ispuna i drugih restauracija.

Drugim riječima, podatak da pacijent stišće ili škripi zubima može biti važan dio slagalice, ali nije dovoljan da svaku bol u čeljusti automatski pripišemo bruksizmu.

Od dijagnoze do liječenja

Dobar pregled počinje razgovorom s pacijentom. Kada je bol počela? Koliko traje? Budi li pacijenta noću? Javlja li se na hladno ili toplo, tijekom žvakanja ili pri otvaranju usta? Je li uvijek na istom mjestu ili se širi?

Već ti odgovori često usmjeravaju daljnji pregled.

Ako sumnjamo da bol dolazi od zuba, pregledavaju se zubi i okolna tkiva te se prema potrebi provode testovi kojima procjenjujemo stanje zubne pulpe i tkiva oko korijena. Radiološke snimke daju nam dodatne informacije, ali snimka sama po sebi nije dijagnoza – uvijek je treba povezati sa simptomima i kliničkim nalazom.

Kada simptomi više upućuju na čeljusni zglob ili žvačne mišiće, pregledavaju se pokreti donje čeljusti, opseg otvaranja usta te osjetljivost zglobova i mišića. Posebno je korisno ako pregledom možemo izazvati istu, pacijentu već poznatu bol.

Dodatna radiološka dijagnostika nije potrebna kod svakoga. Odabire se ciljano, kada očekujemo da će nam pružiti informaciju važnu za postavljanje dijagnoze ili planiranje liječenja.

Ne postoji jedna terapija za „bol u čeljusti“ jer ne postoji ni jedan njezin uzrok.

Ako bol dolazi od zuba, liječi se zub i bolest koja je dovela do simptoma. Kod temporomandibularnih poremećaja prednost se najčešće daje konzervativnim metodama koje ne stvaraju trajne promjene na zubima ili čeljusnom zglobu.

Ovisno o tegobama, to može uključivati edukaciju i promjenu određenih navika, vježbe i fizikalnu terapiju, lijekove za kontrolu boli te kod određenih pacijenata individualno izrađenu okluzijsku udlagu.

Ni udlaga nije univerzalno rješenje. Može biti vrlo koristan dio terapije kada za nju postoji razlog, ali neće riješiti svaku bol u čeljusti. Upravo zato terapija treba slijediti dijagnozu, a ne obrnuto.

Bol koja traje, ponavlja se ili se s vremenom pogoršava svakako je razlog za pregled. Posebno ako se uz bol pojave oteklina, povišena tjelesna temperatura ili sve teže otvaranje usta.

Naglo nastala oteklina lica ili vrata koja se brzo povećava, osobito uz otežano gutanje ili disanje, zahtijeva hitnu medicinsku procjenu.

Oralno zdravlje

Parodontitis: Tihi krivac za gubitak zuba koji često ne boli

Bol je simptom, a ne dijagnoza

Možda je upravo to najvažnija poruka. Bol u čeljusti sama po sebi nije dijagnoza.

Može dolaziti od zuba, žvačnih mišića ili čeljusnog zgloba, ali njezin uzrok ponekad se nalazi i izvan područja koje pacijent doživljava kao bolno. Zato liječenje ne bi trebalo započeti samo na temelju mjesta na koje pacijent pokaže prstom.

Posebno treba biti oprezan kada pacijent jasno pokazuje određeni zub, a klinički i radiološki nalazi ne potvrđuju bolest koja bi objasnila njegove simptome. U takvim slučajevima dobra diferencijalna dijagnostika može spriječiti nepotrebno endodontsko liječenje, pa čak i vađenje zdravog zuba.

Jer kod boli u čeljusti pravo pitanje nije samo gdje boli, nego zašto boli.

Ovaj članak omogućuju vam ADIVA ljekarne.

PODIJELI