Kako prepoznati Aspergerov sindrom kod mališana

Aspergerov sindrom prvi je opisao austrijski liječnik Hans Asperger. Sindrom postoji već dugi niz godina te se sve češće dijagnosticira kod djece. Naravno da ima i odraslih s ovim sindromom, ali se on gotovo uvijek primijeti rano, pa se dijagnosticira već u djetinjstvu. Prenosi se i u odraslu dob no tada se manifestira nešto drukčije.

Uzrok sindroma još nije otkriven, ali je poznato da su za njega odgovorne promjene na mozgu. Vjeruje se da ima genetsku podlogu jer se u obiteljima kod velikog broja oboljelih nalazi roditelj koji ima simptome nekog poremećaja.

Karakteristike kod djece s Aspergerovim sindromom

Opsesija

Važna karakteristika ovog sindroma je opsesija. Dijete s Aspergerovim sindromom ima vrlo jaku i izrazito neobičnu opsesiju s određenim predmetom ili temom, a koji su kontinuirano u centru pažnje. S druge strane, interesa prema drugim temama, onima koje dijete ne smatra zanimljivima, gotovo da nema.

Ponekad se roditeljima čini da djeca s Aspergerovim sindromom uopće nemaju mogućnost fokusiranja, odnosno da im je u školi prilično teško, a neke potpuno nesvakodnevne teme/situacije razumiju u potpunosti. Izrazito je zanimljivo da je djetetovo znanje o predmetu ili temi koja mu je u fokusu i više nego odlično; dijete ima izrazito dobro pamćenje (konkretno, radnu memoriju). Ponekad koristi i izuzetno stručne fraze, na iznenađenje roditelja i okoline, pa dijete ima ulogu malog „profesora”.

Ponavljajuće radnje (stereotipije)

Obično je riječ o ponavljajućim ritualima bez kojih dijete ne nastavlja rad dok ih ne napravi. Ti rituali često se koriste u svrhu smirivanja i mogu izgledati kao uzorci koje dijete ponavlja bez ikakve logike. Tzv. „stimming“ uključuje pucketanje prstima, naginjanje naprijed/natrag, lupkanje nogama, prtljanje po prstima…

Teškoće s društvenom interakcijom

Iako su osobe s Aspergerovim sindromom prosječno i iznadprosječno inteligentne, interakcija koju imaju s društvom je oskudnija. Postoji mogućnost da je baš njihova inteligencija razlog zbog kojeg se ne mogu poistovjetiti s okolinom, odnosno često imaju osjećaj da ih okolina ne razumije.

Evidentno je i lošije neverbalno izražavanje za velik raspon emocija, s iznimkom ljutnje i žalosti koji se obično mogu vrlo dobro prikazati. Važno je naglasiti da imaju problem s razumijevanjem tuđih emocija te često ne razumiju ni vlastite, a sve to zajedno rezultira teškoćama s prijateljstvima i prisnim odnosima.

Djeca s Aspergerovim sindromom imaju probleme u druženju s vršnjacima, jer „ne znaju” kako razgovarati s njima, a pokazuju i veliku usmjerenost na sebe same što odbija većinu vršnjaka. Zbog toga „problemi” djece koja imaju Aspergerov sindrom obično budu najgori u pubertetu, razdoblju kad se dijete ionako otkriva, a društvo ne pruža adekvatnu podršku.

Problemi s motorikom

Postoje problemi s motorikom. Neke radnje koje njihovi vršnjaci rade s lakoćom, njima mogu predstavljati velik izazov. Dobar primjer je vožnja bicikla koja je za njih prezahtjevna.

Nepoznavanje govora tijela

Djeca s Aspergerovim sindromom nemaju sposobnost prepoznati izraze lica i govor tijela, a samim time niti emocije osobe. Sami ne prikazuju velik raspon emocija na licu.

Evidentno je da u svakoj prilici pokušavaju izbjeći kontakt očima i da im je neugodno ako ih ljudi pokušavaju grliti. To ne znači da nemaju nikakvu empatiju, ali im je izuzetno teško podijeliti istu s drugim ljudima.

Teškoće u govorno – jezičnoj komunikaciji

Govor prisutan kod Aspergerovog sindroma je tzv. „robotski govor“, što znači da se visina glasa ne prilagođava okruženju u kojem se dijete nalazi.

Najvažnije je djetetu pružiti podršku. Što to znači?

Podrška obitelji tako da dijete uključimo pravovremeno u terapiju jest najbolja podrška, kao i podržavajući te pozitivno potkrepljujući stav i odnos prema djetetu.

Dijete kod kojeg je dijagnosticiran Aspergerov sindrom je u većini slučajeva potrebno uključiti u terapiju senzorne integracije, logopedske vježbe i neurofeedback. Postoje još neke vrste terapije koje mogu biti od pomoći, a to su glazbena i likovna terapija koje mogu pomoći u društvenim izazovima.

Važno je da se dijete u svakom trenutku osjeća sigurno, da je unutar svoje obitelji jednako kao i svi ostali članovi te je vrlo važno uvijek raditi na pozitivnom potkrepljenju zbog čvrstog i jakog djetetovog stava.