Znate li što je dispraksija? Školarcima s dispraksijom može se pomoći

Što roditelji žele kada upisuju svoje dijete u osnovnu školu? Oni zapravo žele školu s toplom i dobrodošlom atmosferom, instituciju koja se brine, čije je osoblje prijateljski raspoloženo i s odgovarajućim pristupom. To svaki roditelj želi za svoje dijete.

No postoje roditelji koji imaju i drugačiju listu prioriteta, a to je da školska uniforma nema kravate, vrpce i gumbiće. To su roditelji djece s dispraksijom, razvojnim poremećajem koordinacije. Riječ je o neurološkom poremećaju zbog kojeg mališani imaju teškoće u koordinaciji pokreta, a motoričke vještine nisu u skladu s njihovom dobi i sposobnostima.

Djeca i snalaženje u novoj okolini

Osim na roditelje, polazak u osnovnu školu je velika promjena koja utječe i na dijete. Domaća atmosfera kod kuće zamijenjena je nepredvidljivostima škole. Djeca dolaze u kontakt s novim i nepoznatim ljudima te nailaze na nov namještaj na koji se mogu spotaknuti. To može biti vrlo nezgodno iskustvo ako se dijete prije škole ne upozna s tim situacijama.

Naravno, ako u školi postoje učitelji koji su senzibilizirani za rad s djecom s dispraksijom te ako su, uz to, educirani ili dobro informirani, tada adaptacija ne bi trebala predstavljati nikakav problem. U tom se slučaju može dogoditi da se dijete mora suočiti sa situacijama koje su “normalne” u svakodnevnom životu, kao što su korištenje toaleta, samostalno odijevanje, igra s ostalom djecom te prilagodba na novi prostor. Ipak je to prostorija u kojoj se sve brzo događa, koja je bučna te se podrazumijeva da dijete s dispraksijom sjedi mirno na svome mjestu.

Dispraksija stvara teškoće u praćenju nastave

Ponekad se može dogoditi da dijete u razredu sjedi okrenuto leđima učitelju koji predaje. Koncentracija mu je usmjerena na gradivo onoliko koliko uspije pratiti predavanje, a to mu je ponekad iznimno teško postići.

Djeca s dispraksijom najčešće imaju poteškoće u auditivnoj i vizualnoj percepciji. Vizualna percepcija utječe na sposobnosti kao što su prepisivanje s ploče u bilježnicu, kao i nemogućnost praćenja slijeda bacanja lopte u zraku. Postoji velika mogućnost da u prepisivanju s ploče izgube slijed gdje su stali te ne mogu nastaviti, kao i da ih lopta udari prije nego što se uspiju pomaknuti.

Kod auditivne percepcije postoji smanjena sposobnost slušanja i slijeda naredbi, pogotovo ako se učitelj kreće razredom dok predaje. Poznato je da dijete s dispraksijom radije imitira tuđe ponašanje kao reakciju na neke situacije nego da samo potiče radnju. Vjerojatno se to događa zato što postoji izrazito kašnjenje u procesuiranju informacija.

Korisni savjeti za roditelje:

• Dobro je nabaviti prozirnu pernicu da dijete može vidjeti što je u njoj i tako provjeriti nedostaje li mu nešto. To je jedino što smije imati u školi tijekom ispita pa je zato dispraksičnu djecu dobro što prije na njih navikavati.
• Uvijek učiti dijete dispraksičara da sve mora imati svoje mjesto i da sve mora točno ondje staviti, tako da kasnije to može lakše naći.
• Poticati ga da napravi popis stvari koje treba učiniti i da češće čita.
• Treba koristiti kose nagibe stola za pisanje kako bi im pisanje bilo čitkije i urednije.
• Post-it papiri su vrlo korisni. Mogu ih podsjećati na ono što trebaju učiniti pa ih treba staviti na različita mjesta.
• Podsjetiti druge učenike u razredu da s vremena na vrijeme pitaju dispraksičnog učenika što su dobili za zadaću. Ne pretpostavlja se da je dispraksičan učenik odmah napravio zadatak ili zadaću.
• Poticati djecu da se pridruže nekoj grupi ili školskim društvima.
• Koristiti laptop koliko je god moguće.
• Koristiti diktafon jer je dobro da se njime prisjete nekih zadataka koje su dobili.

Savjeti za nastavnike:

• Napravite raspored i program za učenje koji ćete koristiti za ispitivanje.
• Predmetni nastavnik trebao bi pripremiti za djecu s dispraksijom preglednik tema koje su učili kako bi ih podsjetio. Pomoći djeci uskličnicima da skrenu pažnju na neke detalje i da se tako podsjete.
• Dajte im dovoljno vremena jer se tako mogu bolje koncentrirati.
• Potičite djecu da koriste markere u boji te da podcrtaju važno. Tada znaju da boje označavaju glavne informacije.
• Dobro je upotrebljavati internet kako bi im se omogućili različitost i vizualni interes pri učenju.
• Trebalo bi što više davati primjera zadataka koje trebaju napraviti. Tako lakše dolaze do mnogih spoznaja kako i na koji način napraviti zadatak.

U svakom slučaju, sve to može pomoći da dijete ojača povjerenje u sebe i da bude u što pozitivnijem okruženju. Učitelji mogu učenicima s dispraksijom pomoći da informaciju koju su dobili znaju primijeniti u svakodnevnom životu. Kad jednom naučimo učenika s dispraksijom kako da uči i prakticira svoje znanje, možemo mu pomoći da ga počne i primjenjivati.

Važno je naglasiti da dispraksično dijete neprestano trebamo podržavati i pozitivno potkrepljivati u njegovim radnjama te pri ispunjavanju zadataka, upravo zbog smanjenog samopouzdanja i “lošije” slike o sebi.