Dječje zdravlje - 05. lipnja 2018.
AUTOR ČLANKA - Iva Gregov

Grize, štipa, udara: Što učiniti kada je dijete agresivno?

Agresivno ponašanje možemo opisati kao namjerno ponašanje kojem je cilj nanošenje fizičke ili psihičke boli

Dok su stariji obično svjesni uzroka svojih frustracija i mogu ih verbalno izraziti, pa čak i kontrolirati, djeca to ne znaju, stoga su sklona u situacijama frustracije reagirati agresivno.

Ipak, kada količina agresivnog ponašanja preraste razinu onoga što smatramo razvojno uobičajenim kod djece, kada na svaku, pa i najmanju frustraciju reagiraju udaranjem, guranjem, psovanjem ili griženjem, prirodno je da se roditelj zabrine i zapita: “Zašto se moje dijete ponaša agresivno?”. Još nije do kraja objašnjeno je li agresija instinktivna, situacijska, naslijeđena ili naučena. Sigmund Freud je, primjerice, smatrao da je svako ljudsko biće rođeno s instinktom života, koji je nazvao eros, i instinktom smrti i destrukcije koji je nazvao thanatos. Ipak, stvari nisu tako jednostavne. Uzrok agresivnosti se, kao i uvijek, najvjerojatnije krije u kombinaciji gena i okoline.

Djeca oponašanjem odraslih i svojih vršnjaka često uče rješavati sukobe agresivno

Teorija socijalnog učenja

Djeca su kao spužve, upijaju sve informacije oko sebe, promatraju ponašanje drugih, i na temelju toga uče o svijetu i o sebi. Djeca oponašanjem odraslih i svojih vršnjaka često uče rješavati sukobe agresivno, osobito kada vide da je agresija nagrađena. To je i dokazano u popularnom eksperimentu s “Bobo” lutkom Bandure, Rossa i Rossa iz 1961. godine. U njemu je jasno pokazano kako djeca, osim genetikom odnosno instinktom, usvajaju agresivno ponašanje opažanjem i oponašanjem drugih!

U ovoj studiji, podijelili su djecu u dvije skupine: prvoj skupini pokazano je kako se eksperimentator ponaša agresivno prema “Bobo lutki” (plastičnoj lutki napunjenoj zrakom koja se vraća nakon što je oborena), lupa ju, udara, mlati čekićem i viče na nju. Drugoj skupini djece pokazano je pasivno ponašanje eksperimentatora prema lutki. Obje skupine djece potom su se igrale s lutkom. Djeci koja su promatrala agresivno ponašanje i sama su se ponašala agresivno prema lutki. Ne samo da su kopirala sve metode agresije prema lutki, već su uvodila i nove oblike “mučenja”. Djeca koja nisu promatrala agresivno ponašanje, gotovo uopće nisu iskazivala agresiju prema lutki. Iz ovog eksperimenta je vidljivo da djeca često usvajaju agresivne obrasce promatrajući druge, pa čak kad su ti drugi i likovi u filmovima i serijama. Stoga, pripazite kakav sadržaj vaša djeca gledaju na televiziji, jer istraživanja su također pokazala kako djeca koja gledaju veliku količinu nasilja na televiziji, pokazuju više agresivnog ponašanja u tinejdžerskim godinama.

Smanjuje li kažnjavanje agresivno ponašanje?

Kažnjavanje djece jer se ponašaju agresivno pomalo je zbunjujući čin za dijete, jer kazna u sebi sadrži konotaciju agresije. Ipak, umjesto kažnjavanja, djecu možemo disciplinirati. Umjesto da ih rigorozno kažnjavamo, što nikako nije dobro, i nema utjecaja na smanjenje privlačnosti prijestupa, možemo se okrenuti drugim metodama. Ako se vaše dijete ponaša, primjerice, agresivno prema drugoj djeci u parku, sljedeću put prije nego krenete u park, recite mu: “Ako danas u parku budeš gurao, čupao i tukao drugu djecu, istog trenutka se dižemo i odlazimo iz parka.” Ako dijete kaže da neće, a ipak krene s agresivnim ponašanjem prema drugoj djeci, budite dosljedni u “dogovoru”. Na taj način poručujete djetetu da je ono odgovorno za svoje postupke, što ga ne posramljuje, već uči odgovornosti.

Budite uzor svojoj djeci

Prema teoriji socijalnog učenja, djeca mnogo stvari o ponašanju uče od drugih oko sebe, a naročito svojih roditelja. Stoga, ako dijete učite nekom ponašanju, vrlo je važno da se i vi ponašate na isti način. Želite li da vaše dijete jede špinat za ručak, i vi trebate jesti špinat. Ako želite da vaše dijete kaže “oprosti” kad pogriješi, i vi to trebate raditi. Ako želite da vaše dijete uči kako se nositi s frustracijom na društveno prihvatljiv način, ni vi ne smijete psovati i vikati kada, primjerice, zapnete u prometnoj gužvi dok odvozite dijete u vrtić ili školu. Autor James Baldwin u svojoj knjizi “Nitko ne zna moje ime” napisao je: “Djeca nisu nikada bila osobito dobra u slušanju starijih, ali nikada nisu propustila oponašati ih.”

NEWSLETTER

Prijavite se za naš newsletter i prvi saznajte informacije o posebnim ponudama