Psiha i emocije - 29. siječnja 2025.
AUTOR ČLANKA - Ozren Podnar

Kakva usamljenost predstavlja zdravstveni poremećaj?

Usamljenost je skup bolnih osjećaja koji se javljaju kad subjektivne potrebe za povezanošću, uklopljenošću i pripadnošću nisu zadovoljene. I nije nužno povezana s okolnostima jer usamljeni možete biti i kad ste u društvu ili pokraj partnera

usamljenost i zdravlje

Usamljenost. Ta je riječ postala zagađena, opterećena sramom i stigmom. Znanstvenici navode da su utvrdili „epidemiju usamljenosti“, kao da je ona zarazna bolest. Bojimo se čuti tu riječ u strahu da ne pokupimo ono što označava.

Nitko ne priznaje da je usamljen jer vjeruje da bi time naveo druge na zaključak da je čudak, nevoljen i napušten. Pripadnost grupi poželjna je, čak prestižna. Izdvojenost od društva znak je životnog neuspjeha. Ako je čovjek socijalno biće, tko normalan želi biti sam?

Usamljenost opasnija od pretilosti? Dovedite život u ravnotežu

Samo tren, zar ne postoji razlika između samoće i usamljenosti? Koristimo te riječi nasumično jer su nas naučili da označavaju isti pojam. Pojedinac koji je većinom sam, bez romantičnog partnera, obitelji, bliskih prijatelja, čak ni kolega, zacijelo se osjeća usamljeno. A onaj tko se osjeća usamljeno sigurno je fizički sam, zar ne? Zapravo, ne. Takvo je poimanje pogrešno.

Istina o usamljenosti

Usamljenost je skup bolnih osjećaja koji se javljaju kad subjektivne potrebe za povezanošću, uklopljenošću i pripadnošću nisu zadovoljene. I nije nužno povezana s okolnostima.

Možete biti okruženi ljudima, ležati pored partnera, biti na zabavi ili u uredu, a i dalje se osjećati usamljeno do srži. A možete biti fizički sami, svjetlosnim godinama udaljeni od bilo kakvog ljudskog kontakta, ali se ipak ne osjećati izolirani, nego radosno povezani sa svemirom.

Patološka usamljenost

Američki neuropsihijatar John Cacioppo (1951.-2018.) koristio je termin „patološka usamljenost“ kako bi opisao stanje kada usamljenost postane kronična, intenzivna i sputavajuća. Istraživao je neurološke mehanizme povezane s objektivnom samoćom i njenim utjecajem na mozak. Otkrio je da samoća kod osjetljivih ljudi uzrokuje patološke promjene u načinu  doživljavanja društvenih interakcija.

Cacioppo je autor mnogih radova o usamljenosti, uključujući knjige poput „Loneliness: Human Nature and the Need for Social Connection“ (2008.), u kojoj detaljno objašnjava kako usamljenost postaje patološka. Prema njegovim istraživanjima, patološka je osamljenost povezana s drugim zdravstvenim problemima, uključujući povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti, smanjenje imuniteta i povećanje rizika od smrti.

Dakle, patološki usamljena osoba trpi duboko ukorijenjen osjećaj nezadovoljstva svojim odnosima, osobito odsustvom prisnosti i dubine međuljudskih veza. Ovo stanje nije ovisno o okolnostima i ne prolazi automatski ni kad se osoba nađe okružena ljudima koje poznaje, čak ni ako je oni uvažavaju i smatraju jednom od njih.

Psihijatrija ne smatra usamljenost kao specifičan mentalni poremećaj, nego kao mogući simptom poremećaja uvrštenih u priručnike poput depresivnog i anksioznog ili PTSP-a. Međutim, moguće je pojmiti dugotrajnu i tešku usamljenost kao zasebno psihopatološko stanje. 

Kod usamljenosti se osjećaj tuge prvenstveno odnosi na socijalnu nepovezanost i neuklopljenost, dok depresija uključuje širi spektar negativnih emocija. Za razliku od socijalne anksioznosti, kod usamljenosti glavni uzrok izolacije nije strah, već stvaran ili zamišljen nedostatak i nemogućnost ostvarivanja povezanosti. Usamljenost može koegzistirati s PTSP-om ili poremećajem prilagodbe, ali nije nužno ni isključivo uzrokovana traumom.

Faktori razvoja patološke usamljenosti

Patološka usamljenost može nastati pod utjecajem jednog ili više faktora iz četiriju prepoznatljivih skupina.    

  • Biološki: disfunkcija neurotransmitera poput serotonina, dopamina i oksitocina.
  • Psihološki: nisko samopouzdanje i samopoštovanje, perfekcionizam.
  • Razvojni: osjećaj zaostajanja u životu u usporedbi s vršnjacima, ranija iskustva odbačenosti ili nedostatak podrške tijekom ključnih faza razvoja.
  • Situacijski: Izolacija zbog okolnosti (npr. oboljenje, starost, gubitak bliskih osoba, selidba) ili stigmatizacija zbog različitosti.

Terapijski pristupi

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) može pomoći usamljenicima da prepoznaju i promijene negativne obrasce razmišljanja i ponašanja. Patološkom usamljeniku koji pak ima objektivnih teškoća s uspostavljanjem i održavanjem odnosa, mogu pomoći interpersonalna terapija (IPT) ili terapija usmjerena na rješenje, čiji je cilj utvrđivanje konkretnih koraka prema poboljšanju društvenih odnosa. Tu su i grupe podrške. Sudjelovanje u tim grupama može pružiti osjećaj pripadnosti i razumijevanja, čime se omogućuje usamljenicima da podijele svoja iskustva te izgrade nova prijateljstva. U slučajevima gdje je patološka usamljenost povezana s depresijom, anksioznošću ili PTSP-om, antidepresivi i anksiolitici mogu pomoći kao dio šireg terapijskog pristupa.

Važno je prakticirati i suosjećanje prema sebi. Razvijanje pozitivnog odnosa prema sebi ključno je za prevladavanje osjećaja bezvrijednosti. Sudjelovanje u volonterskim aktivnostima, hobijima ili lokalnim događanjima može povećati osjećaj povezanosti, a od tehnika su nam na raspolaganju mindfulness, autogeni trening i meditacija. One mogu pomoći u ublažavanju stresne reakcije i jačanju svijesti o „sada i ovdje“, o bivanju u trenutku, što smanjuje usredotočenost na negativne misli. Po pitanju intervencija u životni stil, pomaže promicanje fizičke aktivnosti i zdravih navika koje poboljšavaju emocionalno stanje.

hipersenzibilnost emocionalna osjetljivost psihoterapija

Krhki poput finog porculana: dobre i loše strane emocionalne osjetljivosti

Lako se uvrijedi, često plače, brzo plane… Poznajete barem jednu takvu osobu. Iako vam to možda i smeta, hipersenzibilnost...

SAZNAJTE VIŠE

Patološka usamljenost zahtijeva holistički pristup koji spaja profesionalnu podršku i aktivne korake koje pojedinac može poduzeti radi unapređenja društvenih odnosa i unutarnjeg osjećaja ispunjenosti.

I za kraj, još malo o razlici samoće i usamljenosti

Pogrešno je promatrati usamljenost isključivo kroz prizmu samoće jer među njima ne postoji znak jednakosti.

Objektivna samoća često uzrokuje osjećaj usamljenosti, ali ne svakome i ne uvijek. Mnogi se ljudi namjerno osamljuju jer im takva situacija donosi spokoj i budi kreativnost. 

Osjećaj usamljenosti nije nužno posljedica objektivne samoće, nego može zahvatiti i onoga tko ima društvo, uključujući onog tko je prihvaćen i voljen.

Skenirajte QR kod i preuzmite ADIVA mobilnu aplikaciju:

adiva app qr code

Aplikaciju možete preuzeti i na:

ADIVA_app_app_store_button ADIVA_app_google_play_button