Disocijacija: isključivanje iz stvarnosti uslijed prevelikog stresa

Kad čitamo o različitim psihičkim smetnjama i stanjima, neka nam od njih mogu djelovati neobično ako ih nismo i sami doživjeli. U suštini, disocijacija je psihička reakcija kojom se osoba pokušava obraniti od nekog preplavljujućeg iskustva time što se na neki način odvaja od doživljavanja svoje stvarnosti. Na prvu to može djelovati vrlo apstraktno – što znači odvojiti se od doživljavanja svoje stvarnosti?

Pokušajte se zato prisjetiti jeste li ikada usred stresne situacije odjednom postali iznimno mirni i „bez emocija“. Jeste li nakon prekida nekog bliskog odnosa ili nakon gubitka bliske osobe odjednom „isključili“ sve osjećaje koje ste imali prema toj osobi, samo kako bi se oni vratili u nekom kasnijem trenutku? Jeste li ikada doživjeli da usred plača odjednom prestanete plakati i u tom trenutku više ništa ne osjećate? Ako jeste, onda ste doživjeli blagi oblik disocijacije.

Mehanizam preživljavanja

Slično reakciji freeze (smrzavanje), disocijacija je zaštitni automatski odgovor na iskustvo koje je toliko stresno da se mozak nastoji zaštititi blokiranjem doživljavanja tog iskustva, jer mu se „čini“ da bi mu bilo preteško ili neizdrživo doživjeti ga u potpunosti ili jer je trenutno prioritetno da preživi situaciju, a kasnije će se baviti reagiranjem na nju.

Osoba putem disocijacije radi iznimnu prilagodbu na stresne okolnosti u kojima se nalazi time što se odvaja od stvarnosti koju doživljava te stvara psihički bijeg iz vanjskog svijeta i iz svoje patnje. Svijest o okolini i unutarnjim doživljajima tada se mijenja ili smanjuje kako bi osoba mogla ostati funkcionalna unatoč visokim razinama stresa koje doživljava. Manja svijest o sebi ili okolini ujedno omogućava manju svijest o preplavljujućem stresnom iskustvu, čime pojedinac štiti sebe od toga da ga preplave emocije, misli, zvukovi, slike i tjelesni osjeti vezani za traumu.

Pritom to odvajanje nije svjesna odluka niti je nešto nad čime osoba ima kontrolu, već se radi o mehanizmu za preživljavanje.

Oblici disocijacije

Najčešći oblici disocijacije su:

• depersonalizacija i
• derealizacija.

Depersonalizacija je karakterizirana doživljajem nepovezanosti s vlastitim tijelom, emocijama ili mislima. Osoba ima doživljaje poput toga da promatra svoje tijelo, misli ili osjećaje izvana („Kao da sam ovdje, ali nisam ovdje“), kao da dio svog tijela ne osjeti ili ga doživljava iskrivljeno, kao da emocije doživljava tupo ili da su one na neki način „isključene“, kao da sjećanja koja ima ne sadrže emocije ili kao da to uopće nisu njena sjećanja.

Derealizacija je pak obilježena izmijenjenim doživljajem vanjskog svijeta, kao da je on na neki način nestvaran. Osoba može imati doživljaj odvojenosti od svijeta oko sebe (kao da promatra san ili film), doživljaj emocionalne odvojenosti od ljudi do kojih joj je stalo (kao da ih ne poznaje ili da drugačije izgledaju), može postojati iskrivljen doživljaj vremena i fizičkog okruženja (npr. predmeti djeluju bliže ili dalje nego što jesu).

Oba iskustva mogu trajati od nekoliko sekundi ili minuta do nekoliko tjedana ili, u rijetkim slučajevima, mogu trajati godinama. Mogu se javljati vezano za traumatska iskustva, ali i za druge oblike psihičkih smetnji, poput paničnih napada, visoke anksioznosti, ovisnosti, poremećaja ličnosti i depresivnosti.

Obje ove reakcije omogućavaju svojevrsni bijeg i odmak od vanjskog, odnosno unutarnjeg svijeta i omogućavaju stvaranje doživljaja da se to iskustvo zapravo ne događa, čime se smiruju preplavljujuće emocije. Važno je naglasiti da su osobe tijekom iskustva disocijacije svjesne da doživljaji koje imaju nisu realni i da se radi o subjektivnom dojmu. Zbog te zadržane razine svijesti o tome što se događa, disocijacija se razlikuje od psihotičnih stanja u kojima osoba nije uvijek svjesna da njeni doživljaji nisu stvarni.

Disocijacija se najčešće javlja u vrlo stresnim situacijama u kojima bijeg nije jednostavan ili moguć, poput zlostavljanja u dječjoj dobi, seksualnog zlostavljanja, mučenja ili ratnih trauma. Primjer takve disocijacije bio bi kada žrtva zlostavljanja u djetinjstvu nema dio svojih sjećanja na to razdoblje ili tvrdi da nije bila zlostavljana unatoč postojanju očitih dokaza te ima posttraumatske stresne reakcije.

Sve je u redu…?

Još neki doživljaji koji se mogu javljati uz disocijaciju su:

• nedostatak svijesti o samome sebi,
• nemogućnost uvida u vlastite potrebe i osjećaje čak i uz ulaganje truda,
• osjećaji dezorijentiranosti ili neprisutnosti u vlastitom životu,
• tvrdnje da osoba „nikad ne doživljava stres“ i slično.

Primjerice, ako vam neka osoba djeluje kao da doživljava visoke razine stresa, a kaže da je „sve u redu“ ili da „nema problema“, moguće je da joj je to iskustvo preplavljujuće, ali mora nekako kroz njega proći pa se odvaja od toga da ga doživi u potpunosti. U tom smislu, disocijacija nije „rezervirana“ samo za traumatske situacije, već se njeni blaži oblici mogu javiti i tijekom drugih stresnih životnih razdoblja – tada ona obično traje kraće, manje je intenzivna i ne ostavlja posljedice na funkcioniranje.

Psihička smetnja

Iako disocijacija ima snažnu zaštitnu funkciju, ona može postati oblik psihičke smetnje ako se javlja prečesto i postane dugotrajna, odnosno ako ometa svakodnevno funkcioniranje. Tada se može razviti disocijativni poremećaj koji onemogućava osobi da vlastita sjećanja, svijest, doživljaje ili dijelove svoje ličnosti doživi u njihovoj potpunosti. Naš um nema uvijek mogućnost filtriranja od kojih će se emocija odvojiti, a od kojih ne, stoga osobe kojima je disocijacija često bila obrambeni mehanizam mogu imati teškoća s osjećanjem vlastitih potreba i emocija, čak i onih ugodnih, jer se štite od svih preplavljujućih doživljaja.

Uz to, iako disocijacija na neki način odvaja osobu od njenih doživljaja, to ne znači da oni nisu prisutni i da ne djeluju na njen život. Pojedinci koji su prošli kroz traumatska iskustva često nisu svjesni načina na koji njihova prošla iskustva ili disocijacija utječu na njihovu svakodnevicu. Dok god preplavljujuće stresno iskustvo nije prorađeno, moguće je da dijelovi tog iskustva utječu na sadašnjost i dovode do toga da ih osoba na neki način ponovno proživljava.

Mogućnosti terapije

Kao i na drugim psihičkim smetnjama, i na disocijaciji se može raditi te za nju postoje provjerene tehnike (samo)pomoći.

Budući da je disocijacija često vezana za odvajanje od preplavljujućih iskustava, ona može biti jedna od naznaka posttraumatskog stresnog poremećaja. Stoga za smanjivanje disocijativnih smetnji može biti učinkovito prorađivanje traumatskog iskustva uz pomoć različitih oblika kognitivno-bihevioralne psihoterapije.

Uz to, značajan rad na disocijativnim smetnjama i integraciji iskustva može se ostvariti terapijskim postupcima kojima se uvježbava usmjeravanje svjesnosti, poput mindfulnessa, somatske terapije (terapije usmjerene na osvještavanje i reguliranje tjelesnih osjeta vezanih za stresnu reakciju) i Gestalt psihoterapije.

Pri odabiru terapije najvažnije je uzeti u obzir stanje i želje osobe koja traži podršku te je neovisno o obliku terapije važno imati strpljenja i poštivati tempo klijenta. Na kraju, bitno je spomenuti i da disocijativna iskustva mogu biti pratilja nekih neuroloških smetnji, zbog čega je važno napraviti odgovarajuće specijalističke pretrage ako se disocijacija javlja iznenada i ako je ne povezujete sa svojim iskustvima.

Disocijacija nam nije neprijatelj

Iako govorimo o njoj kao o „smetnji“ jer može ometati svakodnevicu, važno je imati na umu da je disocijacija jedan od prirodnih mehanizama prilagodbe na iznimno teške životne okolnosti – ona je tu kako bi nam pomogla da preživimo i nije nam neprijatelj. Ako kod sebe primjećujete neki oblik disocijacije ili ste se prepoznali u njenom opisu, potičemo vas da prema sebi budete strpljivi i nježni.

Disocijaciji kod sebe pokušajte pristupiti sa znatiželjom i samosuosjećanjem, a ako se osjećate spremno, možete pokušati o njoj razgovarati s bližnjima ili sa stručnjacima za psihičko zdravlje. Postoje ljudi koji će vas saslušati s brigom i pažnjom, koji vam mogu pomoći da bolje razumijete ono što doživljavate i da uspješno prebrodite neugodna iskustva koja ste možda doživjeli.

Članak u cijelosti možete pročitati na stranici udruge „Kako si?“ gdje možete i potražiti podršku te stručni savjet.