Psiha i emocije - 10. rujna 2018.
AUTOR ČLANKA - Iva Gregov, mag. psih.

A vi? Možda vam zvuči čudno, ali neki se ljudi doista plaše uspjeha

Strah od uspjeha i strah od neuspjeha samo su dvije strane istog novčića. Gotovo nitko ne boji uspjeha, ali postoje ljudi koji ga odbijaju kako bi izbjegli neugodnosti i razočarenja u budućnosti

poslovna žena, uspjeh

U jednom razgovoru između pacijentice i psihoterapeuta, nakon mnogo susreta kojima je cilj bio olakšati epizode anksioznosti i depresije koje su se javljale kod pacijentice i nakon što joj je krenulo na bolje, ona je svom psihoterapeutu “priznala” da ju je zapravo strah izlječenja.

U daljnjem razgovoru pacijentica je rekla: “S anksioznošću i depresijom živim cijeli život. Sa životom bez tih dijagnoza ne.” Drugim riječima, bilo ju je strah neizvjesnosti i promjene koja bi uslijedila nakon što bi joj bilo bolje. Bilo ju je strah toga što joj taj životni uspjeh i kvalitetniji život donosi. I što je još važnije – bi li se ona znala nositi s njim.

Pitamo se: “Tko sam ja da budem izvrstan, talentiran, fantastičan?” Zapravo se treba zapitati: “A tko sam ja da to ne budem?”

Iako zvuči protivno svakoj logici, situacije u kojima odabiremo “status quo” umjesto napretka, a sve zbog straha od uspjeha, češće su nego što mislimo i izvan psihoterapijskog konteksta. To se događa, primjerice, kada odbijemo posao s boljim uvjetima, jer smo se navikli na ovaj postojeći, kada tik pred ostvarenje nekog životnog cilja, umjesto da pojačamo tempo, počnemo odugovlačiti, kada se prestrašimo previše idiličnog partnerskog odnosa pa krenemo provocirati svađe s partnerom, sve kako bi “dokazali” kako svari ipak nisu tako idealne. 

Rijetko ćemo čuti da netko izgovara rečenicu: “Strah me uspjeha”. Ipak, ljudi će na različite načine pokazivati ovo sabotirajuće ponašanje, kako smo vidjeli iz navedenih primjera. Zašto nas ponekad na putu do uspjeha i sretnijeg života koče naše sabotirajuće misli, i to ne one poput:”Nećeš uspjeti”, nego one koje nam šapuću: “A što ako uspiješ?”

Donosimo nekoliko teorija koje objašnjavaju ovaj fenomen:

Strah od uspjeha ili prevencija budućeg neuspjeha?

1971. godine David Mettee, psiholog s Yalea, napravio je zanimljivo istraživanje koje se bavilo pitanjem straha od uspjeha. U njemu je Mettee eksperimentalno pokazao da su ljudi doista skloni odbijati uspjeh ako on znači povisivanje ljestvice očekivanja da moraju biti uspješni u budućnosti. Drugim riječima, ljudi odbijaju uspjeh ako misle da će u budućnosti morati “braniti naslov”. Smatraju kako će taj jedan uspjeh u sadašnjosti, samo pogoršati stvari kad dožive neuspjeh u budućnosti, pa podsvjesno smatraju kako im je bolje da ostanu tu gdje jesu.

Ovaj pristup na zanimljiv način govori da su strah od uspjeha i strah od neuspjeha samo dvije strane istog novčića, odnosno da se gotovo nitko ne boji uspjeha, ali postoje ljudi koji ga odbijaju kako bi izbjegli neugodnosti i razočarenja u budućnosti.

>>Samopouzdani ljudi znaju što žele i vjeruju da to mogu i ostvariti. Samopuzdanje nas čini ugodnijim suradnikom, partnerom, roditeljem, prijateljem… A osmijeh i odobravanje drugih, posebno onih do kojih nam je stalo, pomaže u jačanju pozitivnog vlastitog odraza u zrcalu<<

Emocije bude stare traume?

Prema drugoj teoriji, neke osobe se boje uspjeha jer su tjelesne senzacije kada doživljavamo uspjeh vrlo slične onima kada doživljavamo neko traumatsko iskustvo. Naime, kada doživljavamo neki stresni događaj ili uzbuđenje, naše tijelo reagira na sličan način: srce nam počne brže kucati, zacrvenimo se, brže dišemo, možda se počnemo znojiti… Kod ljudi koji su doživjeli duboke traume, poput dugogodišnjeg bullyinga u školi, ili ratnog iskustva, osjećaj uzbuđenja koji se javlja netom prije uspjeha previše ih podsjeća na stres izazvan traumom, stoga se oni takvih osjećaja, a time i uspjeha, klone pod svaku cijenu.

Unutarnji kritičar

U vremenima uzbudljivih ili stresnih događaja, ljudi su skloni vratiti se starim navikama. Poput osobe koja se ostavila pušenja, a onda u trenutku neizvjesnosti “pokleknula” pred štetnom navikom, tako i osobe koje su sklone slušati svog unutarnjeg kritičara, u trenutku u kojem trebaju ubrati plodove svoga rada ponekad posustanu, bojeći se da će teret uspjeha biti prevelik za njih.

Kako bi autorica Mairanne Williamson rekla: “Naš najdublji strah nije taj da smo nedovoljno dobri. Naš najveći strah jest taj da ne možemo ni zamisliti koliko smo moćni. Naša svjetlost nas plaši najviše, a ne naša tama”. Pitamo se: “Tko sam ja da budem izvrstan, talentiran, fantastičan?” Zapravo se treba zapitati: “A tko sam ja da to ne budem?” 

NEWSLETTER

Prijavite se za naš newsletter i prvi saznajte informacije o posebnim ponudama