Terapija psihodeličnim gljivama
U SAD, državi Oregon nedavno je zatraženo odobrenje za eksperimentalnu terapijsku primjenu psilocibina u psihijatrijskim klinikama, kao pomoć u liječenju određenih oblika depresije u starijih osoba, ovisnosti i PTSP-a
Psihoaktivne gljive su, zajedno s ostalim tada poznatim drogama, zabranjene 1971. godine Konvencijom o psihotropnim tvarima Ujedinjenih naroda. Njihova primjena je od tada uglavnom bila ilegalna, osim u rijetkim znanstvenim istraživanjima. Posljednjih desetak godina intenzivno se istražuje njihov učinak te su objavljeni brojni znanstveni radovi o njihovoj primjeni u psihijatriji. Povoljan učinak potaknuo je kliničke pokuse, od kojih su neki ušli već u III i IV fazu (koje prethode odobrenju lijekova) u terapiji tjeskobe u pacijenata oboljelih od karcinoma te u terapiji nekih oblika depresije. Istraživanja su uključivala ili čisti LSD (dietilamid lizerginske kiseline) ili psilocibinske gljive.
Iskustvo traume: kako se nositi s teškim i kriznim situacijama
Psihodelične gljive i djelovanje psilocibina
Psilocibinske gljive sadrže psihoaktivne spojeve psilocin i psilocibin. Najvećim dijelom pripadaju rodu Psilocybe, porijeklom su iz Srednje i Južne Amerike, a veliku su popularnost stekle tijekom hipi pokreta šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ove gljive već se spominju u astečkoj kulturi i obilato su korištene u religioznim i šamanskim obredima.
Albert Hofmann, koji je sintetizirao LSD iz plijesni raži, prvi je identificirao i izolirao psilocibin i psilocin kao aktivne sastojke gljiva, a potom je priredio i sintetski psilocibin. Psilocin i psilocibin po kemijskoj građi pripadaju triptanima u koje se ubraja još LSD i ibogain.
Psilocibin se u tijelu brzo pretvara u psilocin koji djeluje kao selektivni agonist 5-HT2A serotoninskog receptora u mozgu čime oponaša funkciju serotonina (5-HT). U osobe koja ih konzumira izaziva snažnu ugodu, euforiju i karakteristične psihodeličke učinke: snažan osjećaj nove spoznaje, osjećaj povezanosti sa svijetom i prirodom te nekontrolirani smijeh. Misli teku mnogo brže, no nerijetko se javlja ponavljanje iste misli ili više misli neprestano u krug. Često se javljaju povećana inspiracija i kreativnost, pa su ih koristili umjetnici. Kod nekih osoba ugodni doživljaj može prijeći u vrlo neugodni uz pojavu paranoje, snažnog osjećaja straha i anksioznosti, izrazitu mučninu i povraćanje.
Eksperimentalne terapije
U SAD-u, državi Oregon nedavno je zatraženo odobrenje za eksperimentalnu terapijsku primjenu psilocibina u psihijatrijskim klinikama, kao pomoć u liječenju određenih oblika depresije u starijih osoba, ovisnosti i PTSP-a. Ovim prijedlogom je predviđeno da se proizvodnja gljiva odvija u vrlo kontroliranim uvjetima te je zabranjena sintetska proizvodnja psilocibina. Dozvoljena bi bila samo jedna vrsta gljive za uzgoj: Psilocybe cubensis.
Istovremeno, eksperimentalni lijek koji sadrži LSD, već dulje vrijeme čeka odobrenje FDA (Američke agencije za hranu i lijekove) za početak eksperimentalne terapije tjeskobe u pacijenata oboljelih od karcinoma. No, zasad ni jedan zahtjev još nije službeno odobren, ali ni u potpunosti odbijen, što pobornicima ovakvih terapija daje nadu u legalno liječenje. Zapravo, očekuju jednak ishod zahtjeva, kao što se dogodilo i s terapijom medicinskom marihuanom. U početku je bila odobrena samo eksperimentalno u određenim psihijatrijskim klinikama, a danas je već u potpunosti odobrena terapija te je pacijenti nabavljaju u specijaliziranim dućanima.
Bojazan zbog samoubojstava
Najveća zapreka eksperimentalnoj primjeni psihodelika je bojazan od porasta suicida ili pokušaja suicida, a koji su povezani s nuspojavama pri primjeni većih doza. U siječnju je u časopisu The Journal of Clinical Psychiatry objavljena meta-analiza podataka o pacijentima koji boluju od teških oblika rezistentnih depresija, psihičkih posljedica AIDS-a (demoralizacija) ili su pod snažnim stresom zbog neizlječivih oblika karcinoma. Pokazalo se da je u ovoj skupini pacijenata, a koji su primali psihodelike učestalost samoubojstava i pokušaja samoubojstava bila manja nego u skupini pacijenata s istim bolestima, a koji nisu dobivali psihodelike.
Ipak, posebno je naglašeno da je uzimanje psihodelika bilo vrlo strogo kontrolirano, provodili su ga posebno educirani psihijatri i pacijenti su bili pod stalnim nadzorom medicinskog osoblja.