Hipohondrija: Sve rašireniji poremećaj s kojim nije lako živjeti

Sve nas barem povremeno brine naše zdravlje, no neki pate od intenzivnog straha od bolesti koji im onemogućava normalan život. Tko je obuzet strahom da je bolestan iako medicinski nalazi to opovrgavaju, je hipohondar, odnosno ima hipohondriju, psihički poremećaj iz spektra anksioznosti.

Istraživanje objavljeno u Žurnalu Američkog medicinskog udruženja opisuje hipohondriju kao uporan strah ili uvjerenje pojedinca da ima ozbiljnu nedijagnosticiranu bolest. Autori navode da ovaj poremećaj pogađa do pet posto ambulantnih pacijenata. Hipohondar si ne može pomoći snagom volje, ali će se oporaviti ako dobije odgovarajući psihijatrijski tretman.

Ako imate povijest hipohondrije u obitelji u većoj ste opasnosti da je i sami dobijete. Dijelom je to posljedica nasljedne predispozicije za anksioznost, a dijelom negativnog utjecaja iz okoline

Kako živi hipohondar?

Tipičan hipohondar redovno provjerava tijelo u potrazi za znakovima bolesti. Obraća najveću pažnju na bolove, trnce, promjene na koži, alergije, mučnine, umor, smetnje disanja i rada srca. Opazi li nešto po njegovom mišljenju “sumnjivo”, zaključuje da ima bolest na koju otkriveni simptom upućuje. Strah od bolesti prerasta u glavni aspekt hipohondrovog života. Ustrajno upija medicinska znanja iz literature i nastoji usmjeriti svaki razgovor na svoje zdravstveno stanje i bolesti od kojih vjeruje da boluje. Zbog toga mu se zdravi ljudi podsmjehuju, iako bi ga trebali hrabriti i tješiti. Često posjećuje liječnika i ide na preglede u nadi da će ga negativan nalaz ospokojiti. Ako mu liječnik ne propiše lijek za bolest koju si je umislio, nabavlja bezreceptna i prirodna sredstva i sam se liječi.

Depresija, anksioznost i opsesivno-kompulzivni poremećaj

Hipohondrija obično počinje u ranoj odrasloj dobi tijekom oporavka od ozbiljne bolesti. Tko je preživio takvu bolest može razviti nesrazmjeran strah od ponovnog obolijevanja. Bolest ili smrt bliske osobe također pospješuju razvoj hipohondrije. Budući da većina ljudi koji su doživjeli takva iskustva ne postaju hipohondri, u igri mora biti “faktor X” – urođena osjetljivost središnjeg živčanog sustava na stres. Primijećeno je da mnogi hipohondri imaju i depresiju, generalizirani anksiozni poremećaj ili opsesivno-kompulzivni poremećaj, koji također napadaju ljude s niskom otpornošću na stres.

Utjecaj obitelji

Ako imate povijest hipohondrije u obitelji u većoj ste opasnosti da je i sami dobijete. Dijelom je to posljedica nasljedne predispozicije za anksioznost, a dijelom negativnog utjecaja iz okoline. Lakše ćete razviti hipohondriju ako vaš bližnji iskazuje strah od bolesti i prekomjernu brigu za zdravlje. Hipohondar umišlja vlastite, ali i tuđe bolesti pa napadno upozorava bližnje na rizike, skreće im pažnju na navodne simptome i prema njima se odnosi pretjerano zaštitnički.

Najgori scenarij

Hipohondriju može zakomplicirati strah od liječenja teške bolesti, primjerice od operacije i kemoterapije. Ekstremni se hipohondar kloni liječničkih pregleda da ne dobije službenu potvrdu svojih strahova. Svjestan je da izbjegavanjem pregleda propušta otkriti bolest u izlječivoj fazi, no smatra to manjim zlom od prijevremenog doznavanja za bolest koju zbog intenzivnog straha ionako ne bi liječio.

>>O mindfulness tehnikama, odnosno vježbanju bivanja u trenutku već se dosta govori. No, što je mindfulness i kako ga možemo praktično koristiti u svakodnevnom životu? Iskoristite metode popularne tehnike i živite život kakav želite<<

Liječenje i samopomoć

Spomenuto istraživanje iz Žurnala Američkog medicinskog udruženja utvrdilo je da su kognitivno-bihevioralna psihoterapija i antidepresivi kao što su fluoksetin, sertralin i paroksetin djelotvorni protiv hipohondrije. Psihoterapija pomaže pacijentu da preispita i promijeni svoja neracionalna uvjerenja, dok lijekovi ublažavaju bolne emocije poput tjeskobe, straha i potištenosti.

Hipohondrima se savjetuje i da redovno umjereno vježbaju, da provode autogeni trening ili meditaciju, uravnoteženo jedu i pripaze na higijenu sna. Nažalost, budući da se većina pacijenata prvo obraća liječnicima opće prakse u vezi s bolestima od kojih strahuju, mnogi nikad ne posjete psihijatra pa ne dobiju dijagnozu hipohondrije niti odgovarajuću terapiju.

Hipohondrija u tri koraka

Hipohondar se postaje otprilike ovako:

• Osjetljiv pojedinac dozna za postojanje teške bolesti i tom prilikom pretrpi stres.
• Njegova percepcija i obrambeni psihički mehanizmi preusmjeravaju se na izvor stresa, to jest tešku bolest.
• Od tada živi u strahu da će dobiti ili je već dobio tu bolest.

Neki stručnjaci tvrde da je hipohondrija danas raširenija nego ranije. To bi mogla biti posljedica veće dostupnosti informacija o bolestima u medijima, uključujući medicinske serije.