Zanimljivosti i savjeti - 03. siječnja 2018.
AUTOR ČLANKA - Predrag Madžarević

Dijagnoza: selfitis. Može li opsjednutost “selfijima“ biti mentalni poremećaj?

Svi s užitkom objavljujemo autoportrete na društvenim mrežama. No što kada se ovaj hobi otrgne kontroli?

Kada snimanje selfija postaje više od zabave?

„Jel’ može jedna za fejs i instać?’“ sigurno ste nebrojeno puta čuli ili izrekli ovu rečenicu tijekom druženja s prijateljima? Naštimali ste svoju omiljenu pozu, okrenuli pametni telefon prema sebi i društvu – i eto ga na, okinuli još jedan selfie!

Poneseni trenutkom, poželjeli ste ga sačuvati za vječnost i podijeliti s frendovima na društvenim mrežama. Nema ničeg lošeg u tome, zar ne? Niste ni primijetili kako su vam, tijekom posljednjih nekoliko godina, personalizirani digitalni mediji, osobna računala i pametni telefoni postupno nametnuli navike koje ste usvojili kao nešto sasvim prirodno i samo po sebi razumljivo. No je li selfiemanija posve bezazlena? I što kad fotografiranje „sebića“ postane opsesija?

Manjak samopuzdanja, višak intimne praznine

O selfijima kao mogućem simptomu mentalnog poremećaja, prvi put se počelo pisati prije tri ili četiri godine. Američki mediji plasirali su bombastičnu (čitaj: lažnu) informaciju o tome kako je Američka psihijatrijska udruga postavila dijagnozu „selfitis“ za prekomjernu ovisnost o autoportretima. Već tri okinuta selfija dnevno dovoljan su razlog za zabrinutost, glasilo je navodno upozorenje udruge. Objavljena je čak i definicija selfitisa: „opsesivno kompulzivna želja da se objavljuju selfiji na društvenim mrežama kako bi se nadoknadio manjak samopouzdanja te ispunila praznina u intimnom životu“.

Selfitis je definiran kao “opsesivno kompulzivna želja da se objavljuju selfiji na društvenim mrežama kako bi se nadoknadio manjak samopouzdanja te ispunila praznina u intimnom životu”

Zapadnjački mediji brzo su proširili „vijest“ i odmah su pronašli konkretne primjere. Najdrastičniji među njima bio je slučaj britanskog tinejdžera Dannyja Bowmana kojeg je opsesija selfijima dovela do toga da je snimao čak 200 fotografskih autoportreta dnevno, zapostavio je prijatelje i društvo, iz kuće nije izlazio cijelih šest mjeseci, a digao je ruke od škole te smršavio čak 13 i pol kilograma. Tijekom tog razdoblja nikako mu nije uspijevalo uhvatiti „savršeni autoportret“ pa se u jednom navratu pokušao i ubiti!

Opasna opsesija

No koliko god je selfitis zvučao kao senzacionalna, i od novinara isfabricirana dijagnoza, on je nosio zrnce istine, pa se na pravu znanstvenu potvrdu njenog postojanja nije trebalo dugo čekati.

Zajednička straživanja britanskog sveučilišta Nottingham Trent University i indijskog instituta Thiagarajar School of Management na testnom uzorku od 400 ispitanika, napokon su i utvrdila uzroke, okidače i posljedice selfitisa.

Istraživanje je provedeno u Indiji gdje je utvrđeno da ima najviše fanova najpopularnije društvene mreže na svijetu, a ondje je i broj smrtnih slučajeva povezan sa selfiejima najveći. Nije, naime, nikakva tajna da je opsjednutost sebićima mnoge odvela u smrt zbog ekstremnih egzibicija i lokacija na kojima su snimani (rubovi provalija, vrhovi nebodera, ograde visokih mostova i slično).

Čimbenici koji doprinose nastanku selfitisa

Istraživači predvođeni profesorom Markom Griffithsom i doktorom Janarthananom Balakrishnanom otkrili su šest motivirajućih čimbenika koji mogu pridonijeti nastanku selfitisa kao mentalnog poremećaja. To su:

  • opsesivna želja za samopotvrđivanjem,
  • stalna potreba za pažnjom drugih,
  • očajnički pokušaj da si „oboljeli“ poboljša raspoloženje,
  • slijepa želja za stjecanjem ugodnih sjećanja,
  • želja za uklapanjem u društvenu grupu te
  • poriv za natjecanjem.

Doktor Balakrishnan ističe: „Ljudi oboljeli od ovog poremećaja pate od manjka samopouzdanja i žele se uklopiti u svoju sredinu, a njihovi simptomi pokazuju osobine pravog ovisničkog ponašanja“.

I upravo je ovisnost ona značajka koja benignu praksu snimanja selfieja pretvara u opasni selfitis. Njegovu nastanku prodonijeli su i opće rašireni digitalni narcizam društvenih mreža, kao i sve raširenija želja za postizanjem savršenstva u očima drugih. Ovo ne čudi jer nas na svakom koraku mediji zapljuskuju idealiziranim slikama lijepih, slavnih i uspješnih osoba te potiču kult isprazne vanjštine.

Ljudi oboljeli od ovog poremećaja pate od manjka samopouzdanja i žele se uklopiti u svoju sredinu, a njihovi simptomi pokazuju osobine pravog ovisničkog ponašanja

Zdrava mjera društvenosti

Gdje je rješenje? Kako pomoći prijatelju ili prijateljici koji su zaglibili s druge strane odraza u ekranu? Kao i kod drugih tretmana ovisnosti, preporučuje se sljedeće: smanjiti izlaganje „toksičnom“ poroku te postepeno raskinuti ovisnost o njemu.

U slučaju spomenutog Dannyja Bowmana, teraputi su mladića navikavali da živi bez mobitela 10 minuta, a zatim sve dulje – od pola sata do više sati. Iako to zvuči smiješno, Dannyju ove vježbe nisu bile nimalo lagane s obzirom na razvijenu ovisnost.

Zato treba imati na umu da selfiji od bezazlenog hobija lako mogu prerasti u  opasnu opsesiju. Recept za zdrav odnos prema vlastitoj samoslici je sljedeći:  smanjiti prisutnost na društvenim mrežama na zdravu mjeru te naučiti uživati u životu, a bez da svaki čas tražite odobravanje drugih ili njihovo divljenje i komentar.

Živite svoj život, glasi jednostavan nauk, imajte mjeru kod objava na društvenim mrežama. Živite uz društvene kanale, a ne isključivo putem njih i živite kako biste ispunili sebe, a ne samo zadovoljili poglede drugih.

NEWSLETTER

Prijavite se za naš newsletter i prvi saznajte informacije o posebnim ponudama