Učiti govoriti i razumjeti kao na početku života

Današnji životni tempo s brojnim stresnim situacijama negativno utječe na funkciju središnjega živčanog sustava i dovodi do bolesti koje se više i ne vežu isključivo uz stariju životnu dob već se one događaju i mlađim osobama. Među tim bolestima najčešći je moždani udar uzrokovan bolešću krvožilnog sustava. Uzroci moždanog udara su različiti, a kao jedna od posljedica pojavljuje se afazija.

Afazija nastaje zbog prekida procesa dvosmjerne komunikacije koja uspostavlja korespondenciju između misli i jezika. Afazični bolesnici nisu u stanju pretvarati neverbalne slike u jezične simbole i gramatičke relacije koje čine jezik, a u većini slučajeva i obratni smjer procesa je oštećen: kad bolesnik čuje riječ, ne može od nje načiniti neverbalnu sliku koja odgovara značenju te riječi. Afazija također nije motorički poremećaj (to je npr. disartrija, koja remeti artikulaciju, ali ne kompromitira uobličavanje jezika), niti rezultat poremećenog procesa mišljenja (kao npr. shizofrenija, kod koje je sam lingvistički aparat sačuvan).

Kod afazije su narušeni različiti aspekti jezične obrade:
- morfosintaksa (gramatika)
- semantika (značenje riječi)
- fonologija (izgovor glasova)
- pragmatika (upotreba jezika).

Senzorna (Wernickeova) afazija

Oštećenje Wernickeovog područja dovodi do dvosmjernog neurološkog deficita: bolesnik ne može imenovati objekt koji mu se pokaže niti pokazati objekt kad mu se kaže njegov naziv.
Osoba s Wernickeovom ili senzornom afazijom nema problema s govorom, no nedostaje smislenost govora pa ni sam bolesnik ne zna što je zapravo rekao.

Pogrešne riječi koje bolesnici s Wernickeovom afazijom izgovore umjesto onih koje su inicijalno zapravo “htjeli“, često su slične po značenju, npr. kažu “majoneza“ umjesto “maslac“ (verbalna ili semantička parafazija). Zbog istoga razloga oni često rabe riječi općeg značenja, npr. “stvar“, u zamjenu za one do kojih ne mogu doći. Bolesnici s Wernickeovom afazijom nemaju problema s proizvodnjom individualnih fonema, no često pomiču slijed glasova ili glasovnih nizova, tako da neke dodaju ili izbace, što poremeti fonemski izgled željene riječi, npr. “pimarida“ umjesto “piramida“ (fonemska parafazija). Kad se fonemske parafazije pojavljuju učestalo, nastaju neologizmi (neologijske parafazije), npr. “amoin“ za “avion“. Iako puno govore, ti bolesnici često ne prenose nikakvu ideju ili smisao.
Neki bolesnici s Wernickeovom afazijom su više “gluhi za riječi“, a neki više “slijepi za riječi“. Razumijevanje izgovorenog obično im je nešto bolje od pročitanog. Oštećenje nedominantne (desne) hemisfere u području korespondentnom Wernickeovom području dovodi do osjetne disprozodije, tj. nemogućnosti percepcije naglaska, intonacije i melodije (ritma) govora.


Motorna (Brocka) afazija

U Broca afaziji oštećeni su neuronski krugovi odgovorni za spajanje fonema u riječi i spajanje riječi u rečenice (vremenski slijed lingvističkih komponenti) te gramatičku strukturu rečenica i pravilnu upotrebu gramatičkih morfema. Stoga je govor bolesnika s Broca afazijom težak i spor, stanke među riječima su dugačke, nema melodične modulacije koja karakterizira normalan govor, ukratko, govor je netečan (nefluentan). Bolesnici s klasičnom Broka afazijom razumiju značenje rečenica, ali ih ne mogu ponoviti, čemu se često i sami čude (a budući da su svjesni deficita, postaju depresivni). Agramatizam je jedno od najizraženijih obilježja, pa nastaje telegrafski govor, npr. “Ići... ja... kući... danas“. Iako govore malo, pacijenti s Broka afazijom prenose smislene ideje. Razumijevanje pročitanog im je poremećeno uglavnom zbog nemogućnosti razumijevanja gramatički važnih riječi (veznika, prepozicija, članova itd.).

Kod motorne afazije bolesnik razumije sve što mu se govori ili čita. Razumijevanje govora (receptivni dio) je sačuvano, no onemogućen je spontani govor, tj. govorno oblikovanje misli. Teže oblike motorne afazije označuje i nemogućnost izvođenja svjesnih, namjernih pokreta govornim organima. Pacijent je nijem. Ne može ponavljati ni najmanje govorne jedinice (glas i slog). Lakše oblike motorne afazije obilježava otežana verbalizacija, usporeni govor (bradilaličan) te izražavanje vrlo kratkim rečenicama (telegrafski stil). Osoba s afazijom uvijek ima teškoća u uporabi slijeda rečenica, gdje je riječ o najvišim razinama govora, tj. o monologu koji je kreativan i koji zahtijeva logičku i gramatičku povezanost izraza.

Zanimljiva je jedna od razina govora, tzv. “mrtvi govor“ koji zapravo obuhvaća automatizirani govor. To su serije kao dani u tjednu, mjeseci u godini, dječje brojalice, molitve i psovke. Dakle, brojimo li riječi ili slogove, može biti riječi o dugim iskazima koji mogu obuhvaćati čak i sljedove rečenica, ali za bolesnika su oni samo davno prije naučeni i automatizirani govorni produkti bez ikakve veze sa smislom.
Također je vrlo otežano ponavljanje riječi i rečenica. Problem je i što bolesnik ne može samostalno pronaći potrebnu riječ, ali je može odabrati među napisanima.

Savjeti za bolje rezultate

Sve su afazije stečene, a mogu se očitovati nakon ozljede mozga nastale zbog moždanog udara, prometne nesreće i drugih uzroka. Bolesnik dospijeva u bolnicu, gdje neurolozi, među ostalim, uočavaju i afaziju. U nekim bolnicama rehabilitacija govora počinje već u bolesničkom krevetu, ali i u toplicama, kamo se oboljeli od afazije često šalju zbog tjelesnih smetnji koje mogu nastupiti nakon oštećenja mozga. Kad se bolesnik jedanput vrati kući, nužna mu je brza pomoć logopeda koji će nastaviti u bolnici ili toplicama već započetu terapiju ili će je tek započeti. Bilo bi dobro početi je što prije jer čekanje negativno djeluje na rezultat i trajanje terapije. Rehabilitacija je gotovo nezamisliva bez suradnje obitelji koja mora biti stalna, uporna, bez prekida, što nije lako jer traje godinama. Oboljeli od afazije u nekim slučajevima ne mogu sami dolaziti logopedu pa im treba pratnja, što je već jedan oblik suradnje. Izostanaka ne smije biti, osim s dobrim razlogom. Članovi obitelji s bolesnikom moraju ponavljati ono što se radilo kod logopeda te mu pomagati u svladavanju pismenih i usmenih zadataka. Ne smije se tražiti previše, ali ni premalo. U početku rad treba vremenski ograničavati na 10 do 15 minuta, jer se bolesnici brzo zamaraju, ali treba raditi i po nekoliko puta na dan. Članovi obitelji moraju biti spremni da kod bolesnika koji dobro napreduje ima dana kada se čini kao da rehabilitacije nije ni bilo te tada kod bolesnika ne smije doći do samosažaljevanja. Uoče li se ikakvi znaci depresije, treba se posavjetovati s liječnikom. Obično se promjene u raspoloženju događaju kod promjene vremena. Treba paziti da se bolesnika ne isključi iz obiteljskog života, da se prema njemu ne ponašamo kao prema voljenoj stvari. Naime, iako možda ne razumije govor i ne može govoriti, bolesnikov je psihički i intelektualni život intenzivan i odbacivanje može negativno djelovati na motiviranost. Čim je to moguće, bolesnika treba vratiti u njegovu prijašnju socijalnu sredinu, u kojoj uloga obitelji ima neprocjenjivu važnost.

mr.sc. Nataša Šunić