Naslijeđe, ljubav i njega u ranom razvoju mozga

Uobičajena je predrasuda da smo svojim rođenjem stvoreni u cijelosti, da nam je potrebno samo nešto hrane i vremena kako bismo porasli i postali odrasli. No, skriveno od očiju roditelja događaju se zadivljujući procesi u kojima se nastavlja rađanje i sazrijevanje. Možda su najtajanstveniji i najznačajniji oni događaji koji se odvijaju u mozgu djeteta u razdoblju od njegova rođenja pa sve do odrasle dobi.

Nove tehnologije su nam omogućile da upoznamo cijeli jedan svijet i razumijemo što se događa i koji čimbenici utječu na rani razvoj mozga. S jedne je strane riječ o našem naslijeđu, o genima i programu koji određuju potencijale razvoja našeg mozga. No, s druge je strane riječ i o vanjskim utjecajima koji određuju u kojoj će se mjeri ovi potencijali razviti. Bez skladnog međusobnog djelovanja nema niti skladnog i potpunog razvoja mozga.

Mozak ima sposobnost mijenjanja fizičkih, kemijskih i strukturnih obilježja kao odgovor na vanjske podražaje - doživljaje iz okoline, stoga se može reći da se arhitektura svakog ljudskog mozga mijenja pod utjecajem svih novostečenih vještina i znanja. Da bismo pomogli djetetu da bude uspješno, trebamo osigurati mnogobrojne pozitivne socijalne prilike i mogućnosti učenja, kako bi sinapse koje su njima podražene ostale trajno.

Najznačajnija je spoznaja da na ove procese utječu nasljedni čimbenici (potencijal rasta i razvoja mozga uvjetovan naslijeđem) uz gotovo jednako značajne utjecaje vanjskih čimbenika kao što su ljubav, njega, odgoj i obrazovanje. Tek uz međusobnu interakciju dolazi do stvaranja konačnog izgleda (arhitekture) i funkcije mozga; bez vanjskih čimbenika nema normalnog rasta i razvoja moždanih struktura i njihovih funkcija.

Utjecaj stresa

U dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu stres može poremetiti razvoj mreže moždanih stanica. Povišene razine glavnih prenositelja signala (kemijskih supstanci, tzv. messengers), koje se javljaju kao odgovor na stres, mogu zakočiti proces umrežavanja stanica (sinaptogenezu). Novije epidemiološke studije pokazale su kako stres u dojenačkoj dobi može doprinijeti nastanku različitih poremećaja: psihičkih - u rasponu od autizma pa do depresije, bolesti krvnih žila srca, nasilja u obitelji, alkoholizma i narkomanije. Izloženost stresu u najranijoj dobi višestruko povećava učestalost ovih bolesti!

Izrazito zaštitno djeluje skladni rani odnos između roditelja i dojenčeta, takozvani sigurni tip privrženosti. U njemu su majka i dijete nedjeljiva cjelina, toplo i skladno komuniciraju i međusobno se razumiju. Iz toga dijete dobiva osjećaj zaštićenosti i voljenosti. Uz takve osjećaje i potporu majke stres ima značajno manje nepovoljnih utjecaja na razvoj mozga. Djeca koja su izložena zlostavljanju, zanemarivanju, nesigurnosti ili dezorganiziranosti odnosa s roditeljem (uključujući i maternalnu depresiju) mogu dugotrajno imati poremećen obrazac izlučivanja kortizola - hormona nadbubrežne žlijezde. U odrasloj dobi imaju osjećaj da ih nitko ne razumije; postaju “buntovnici bez razloga“, manje su uspješni kasnije u životu i češće odlaze u bolesti ovisnosti, socijalnu patologiju i kriminal. Ovim podacima moguće je objasniti tako veliku učestalost depresije i ostalih psihičkih poremećaja kod odraslih. Naime, suvremeni način življenja donio je i značajne promjene u živote mladih roditelja - djeca se sve ranije odvajaju od njih (polazak u jaslice u dobi od 6 mjeseci), a međusobna komunikacija postaje sve oskudnija. Sve se manje vremena provodi s djecom, život je užurban i prevladava bitka za egzistencijalna pitanja obitelji.

doc. dr. sc. Milivoj Jovančević, dr. med. Cvijeta Ježić