Naočale čuvaju vid od najranije dobi

“Naočale preporučujem za ljude stare,
A monokle ove više za stražare!
Na korisnost one nek' su sada svima,
Napose za tlačit' nosiće mudrima;
taštima će one olakšat' prijetvornost,
Pronicljivim, ljubomornim, odvratit' pozornost!“

(Najstariji reklamni slogan za naočale pjesnika iz 16. stoljeća; autoričin slobodan prepjev s talijanskog)

Naočale su najzanimljivije (ne)medicinsko pomagalo - ubrzo pošto je otkrivena njihova nesporna pomoć vidu, postale su odjevni predmet. To se nije dogodilo ni sa jednim korisnim medicinskim rekvizitom (npr. slušnim aparatom) jer ih je većina zadržala isključivo osnovnu namjenu. No, ne i naočale - umjesto nadomjesne preuzimaju dominantnu ulogu; od objekta postaju subjekt; u ulozi maske ili uresa postaju sredstvo za prijenos poruke, a osnovna im funkcija - poboljšanje vida - dolazi tek kao nuspojava.

Kada oko neće vidjeti, mala je korist od svjetla i naočala - govori njemačka poslovica. Tako, nažalost, i danas misle mnogi roditelji, dajući svojim mezimcima povlasticu da ne moraju disciplinirano nositi naočale koje im je
preporučio oftalmolog. Naročito su popustljivi prema djeci koja izjavljuju kako bez naočala vide bolje. Vjerovali ili ne, istih su uvjerenja bili i učeni liječnici kada su se na tržištu pojavile prve naočale. To vrlo vrijedno i korisno pomagalo nema baš plemenito porijeklo jer se prvobitno prodavalo na sajmištima. Prodavali su ga i preporučivali laici koji su o ljudskom oku i poremećaju vida znali vrlo malo, ali dovoljno da mogu unovčiti fenomene koje je proizvodio par brušenih, uokvirenih stakala. Kontroverznost nošenja naočala i dubioznost njihovog učinka stara je
koliko i one same. O njima se uvijek raspravljalo i u akademskim i u laičkim krugovima. Zašto su školovani liječnici bili prvobitno protiv naočala? Iz istih razloga zbog kojih su i danas mnogi roditelji - iz neznanja. Stari liječnici nisu poznavali mehanizam kojim brušena stakla mijenjaju oštrinu vida oka, kao niti anomalije koje dovode do lošeg vida.
Prihvatili su ih mnogo godina kasnije kad je jedan fizičar početkom 17. stoljeća objasnio kako zapravo brušena stakla mijenjaju sliku koja pada na oko. Pitate li se čine li nove metode skidanja dioptrije pomoću lasera naočale nepotrebnim pomagalom, odgovor je ne: zasad nitko na svijetu ne skida djeci laserski dioptriju. Naime, tijekom rasta i razvoja djeteta mijenja se i dioptrija oka. Poželjno je, dakle, kompletnu korekciju oka ustanoviti tek pošto se završi njegov razvoj.

Naočale su često prvi korak u liječenju anomalija oka od rođenja. Dijete ih može nositi već u dobi od 24 mjeseca. Osim popravljanja oštrine vida, naočale mogu pomoći i u liječenju slabovidnosti, kod razrokosti, kod prinudnog iskrivljenog položaja držanja glave, pa i kod učestalog treptanja.

Kod ispravljanja prinudnog položaja glave obično je riječ o poremećaju pri kojemu oči iz raznih razloga titraju različitom brzinom i različitim amplitudama. Ovaj se poremećaj naziva nystagmus. Pri ovom poremećaju dijete
samo nastoji svojim položajem glave dovesti oči u položaj gdje su amplitude titranja najmanje jer je u tom položaju oštrina slike najbolja. Kako to ponekad nije u položaju držanja glave ravno prema naprijed već u pogledu
desno-lijevo, s bradom gore ili dolje, to dovodi do prinudnog iskrivljenog i neprirodnog položaja vrata tj. glave. Zadatak oftalmologa je pronaći naočale koje će svojim djelovanjem najmirniju fazu titranja očiju dovesti u
položaj koji odgovara ravnom prirodnom držanju glave i vrata. To se radi ugradnjom prizmi u korekcijska stakla.

Ako je učestalo treptanje vezano uz poremećaj oštrine vida, naočale pomažu i kod toga. Naime, dijete nastoji izoštriti zamućenu sliku čvrstim stiskanjem oka obje vjeđe tj. suziti otvor kroz koji prolazi svjetlost ne bili tako
fenomenom tzv. cammerae obscurae popravilo oštrinu u dubinu. Psiholozi poznaju mnogo veći dijapazon dijagnoza kojima je glavni simptom upravo učestalo treptanje, no ipak takva djeca najprije završe kod oftalmologa. To i
nije tako loše jer oftalmolog ima najobjektivnije metode kojima brzo može isključiti je li ovaj poremećaj vezan uz oštrinu vida.

Što ako se ne nose propisane naočale?

Prva i najteža posljedica nenošenja naočala je trajna slabovidnost oka tj. amblyopia. Pojam slabovidnosti je zamršen, a praktički je riječ o tome da se kod djece nikad ne razvije maksimalna oštrina vida tijekom rasta i razvoja oka ako nisu nosili naočale. Ne mora se pritom uvijek raditi o visokim dioptrijama. Ponekad čak i vrlo mala dioptrijske vrijednosti imaju poticajnu ulogu u razvoju oštrine vida kod djece. Kod njih naknadno nošenje naočala u
odrasloj dobi nema učinka na poboljšanje vida - ostaju trajno slabodvidni na jedno ili oba oka. Dakle, nije moguće naknadno ispravljanje greške napravljene u djetinjstvu.

Drugo što se može dogoditi su trajne subjektivne smetnje od kojih dijete pati kao što su glavobolja i vrtoglavica te nerijetko loš uspjeh u školi. A sve zbog nenošenja naočala. Treba napomenuti da kod neke djece oštrina vida može biti dobra bez naočala, ali napor kojemu su izložene oči da bi tu jasnu sliku zadržale, rezultira trajnim subjektivnim smetnjama koje itekako narušavaju komfor pri učenju i normalnom obavljanju svakodnevnih poslova.
Budući da nije jače narušena oštrina vida, obično se ne pomišlja na nošenje naočala, a dijete ih najčešće odbija. Sreća je što se ove subjektivne metode javljaju u pravilu tek kod starije djece koju je moguće verbalno uvjeriti u pravodobno nošenje naočala.

Treće što se može dogoditi je trajno bježanje oka tj. škiljenje. Ponekad oko izražava tendenciju otklona u stranu upravo zbog izuzetnog napora da prevlada dioptriju koja mu je potrebna za pravilno funkcioniranje. Dodamo li
mu tu potrebnu dioptriju u naočalama ono će nastaviti normalno raditi i ostati u položaju ravno prema naprijed. Izostane li ova pomoć, oko može trajno završiti u otklonu od centralne osi. Učenom ili laiku - dovoljno!