Kako sam pretrčao svoj prvi maraton

Donosimo vam motivirajuću priču suradnika našeg časopisa, dr. Ive Belana, liječnika i autora brojnih tekstova, ali i maratonca koji je ostao vjeran trčanju i u 81. godini
Kako sam pretrčao svoj prvi maraton
  • Sviđa mi se
Jedne nedjelje, prije 43 godine, prvi sam put obukao dres s namjerom da trčim. Zbog prirode posla imao sam dugotrajne vožnje automobila, što je podrazumijevalo sjedenje za volanom satima. Moji ukočeni zglobovi i mlitavi mišići vapili su za kretanjem, fizička kondicija bila mi je bijedna, a želja za kretanjem nezadrživa. Osim toga, baš u to vrijeme naši su mediji donosili niz tekstova o tome kako sve više ljudi u svijetu trči, o „epidemiji“ džoginga.
Milijuni Amerikanaca navukli su tenisice i istrčali na ulice kako bi poboljšali svoje zdravlje koje je poprimalo kritične razmjere - prekomjerna tjelesna težina, srčane bolesti, visoki krvni tlak, šećerna bolest…

Pomislio sam: „Zašto ne bih i ja malo trčkarao?“ Naravno, nije mi trebalo puno da počnem s redovitim treninzima, u početku dva do tri kilometra po treningu, a kasnije sam postupno povećavao kilometražu. U to vrijeme nije bilo baš uobičajeno vidjeti trkača na cesti, na njega se gledalo s čuđenjem. Neki moji prijatelji trkači rekreativci doživljavali su neugodnosti i prijekore od svojih pretpostavljenih u tvrtkama jer se bave tako neozbiljnim stvarima koje im ne dolikuju. Srećom, to je doba definitivno i zauvijek prošlo.

Otad pa do danas nisam prestao trčati. S vremenom sam povećavao kilometražu, počeo sam sudjelovati u brojnim organiziranim cestovnim utrkama u zemlji i inozemstvu. I onda, nakon nekoliko godina, sinula mi je nesuvisla ideja: „Zašto se ne bih oprobao i u maratonu?“ Žena mi je rekla: „Ti si lud!“ Ljudi moji, da se razumijemo - maratonska staza duga je 42 kilometra i 195 metara!

Pokušaj, ti to možeš!

Crv u meni je počeo raditi: „Pokušaj, ti to vjerojatno možeš!“ Ako već idem na maraton, onda ću izabrati onaj najmasovniji i najpopularniji, a to je onaj u New Yorku. Odluka je pala - veliki DC-10 na letu za New York, između tri stotine putnika ponio je i moju malenkost iz Hrvatske. Na startu, na Staten Islandu, okupila se nepregledna masa trkača. Bila je to šarolika i impresivna slika: pokušajte zamisliti 11.553 maratonca na jednome mjestu! Vidim neki prakticiraju jogu, neki se zagrijavaju, neki se mole klečeći na livadi. Sunce je sve jače peklo, približavalo se 10.30 sati, vrijeme starta. Trčkarao sam naokolo, zagrijavao i strepio hoću li „izgurati“ cijelu stazu, svih pet općina New Yorka: Staten Island, Brooklyn, Queens, Bronx i Manhattan. Točno u 10.30 sati, nakon podizanja američke zastave i odsvirane himne, Ed Koch, gradonačelnik New Yorka, opalio je iz velikog topa i time dao znak za početak trke.

Hoću li za pet sati (limit trke) stići do cilja u njujorškom Central Parku? Strahujem… Dovoljan je jedan žulj, grč u nozi ili bol u nekoj tetivi i za mene je trka završena.

Važno je završiti

Pokraj ulica načičkana je divna publika koja bučno navija i daje podršku. Procjenjuje se da je duž cijele staze trku promatralo oko dva milijuna ljudi, to su scene pri kojima jednostavno ne možete ostati ravnodušni. Uzbuđenje je veliko, u nekim ulicama ide i do ganuća. Kako i ne bi kad doživite da vam dječačić, dok trčite, ugurava u ruku krišku naranče za osvježenje, kad čitate transparent u rukama žene, na kojem piše: „Samo naprijed – ponosni smo na vas“ ili kad vas starija uglađena Amerikanka moli da uzmete bombon ili keks jer „šećer koristi trkačima“.

Iako noge postaju sve teže, kilometri pomalo ostaju iza nas. Sunce nemilosrdno peče i izvlači iz trkača posljednje atome snage. Na odustajanje nisam smio ni pomisliti.

I, evo, konačno se ukazao Central Park. Ulažem posljednje raspoložive snage. Zanimljivo je kako noge otežaju, kao da su od olova, kao da su se okamenile, a kukove kao da stežu željezna kliješta. Tko se ne okuša u maratonu, taj ne može znati kako to izgleda.

Konačno, evo me i na cilju. Računalo izbacuje moje vrijeme: 4 sata, 51 minuta i 14 sekundi. Stavljaju mi medalju oko vrata. Moje mjesto na cilju 9412. Sretan sam jer znam da je pobjednik svaki onaj koji završi trku.
Njujorški maraton bio je velik doživljaj i veliko iskustvo koje se, siguran sam, ne može nikada zaboraviti. Maraton je himna trčanju, izdržljivosti, upornosti i volji.

Razumljivo, nastavio sam redovito trenirati i nastupati na brojnim organiziranim cestovnim utrkama u Hrvatskoj, a svakih nekoliko godina slijedili su novi maratoni - u Moskvi, Parizu, Londonu, Las Vegasu, Hong Kongu…

Ovisnost kakvu želimo

One nedjelje, prije 43 godine, moja prva dva pretrčana kilometra bila su poput povučenih prvih nekoliko dimova marihuane. Jednostavno, postajete ovisni. Trčanje je droga, s tom razlikom što bih volio vidjeti što više takvih „narkomana“.

Trčanje postaje navika, stil života. Ono vam se uvuče pod kožu, počinjete se osjećati bolje. Počeo sam trčati sa sve manje napora, sve više uživajući.

Kad sam počinjao, nisam ni slutio koliko će mi rekreativno trčanje donijeti zadovoljstva, koliko će mi poboljšati srčano-plućnu sposobnost i opću kondiciju, ali i ojačati psihičku kondiciju, da će mi omogućiti posjet raznim krajevima i upoznavanje divnih prijatelja. Osjećam se bolje u svakom pogledu.

Čovjek ne mora trčati maratone da bi sve to osjetio. Bit će dovoljno četiri-pet kilometara (u početku i manje) tri do četiri puta tjedno. Kasnije će biti vremena da se to postupno poveća.

Priključite se zaljubljenicima u trčanje, osjećat ćete se divno. Izađimo na sportske terene, ceste, livade, u šumarke i parkove, bilo gdje i trčkarajmo.

Požurimo da ne bude kasno.

Autor članka: dr. Ivo Belan





    



ANKETA

Uzimate li dodatke prehrani za jačanje imuniteta?