Dispraksično dijete kreće u školu

Što roditelji žele kada upisuju svoje dijete u osnovnu školu? Oni zapravo žele školu s toplom i dobrodošlom atmosferom, instituciju koja se brine, čije je osoblje prijateljski raspoloženo i s odgovarajućim pristupom. To su sve stvari koje svaki roditelj želi za svoje dijete. No oni ipak imaju i svoju listu nekih prioriteta, a to su da školska uniforma nema kravate, vrpce i gumbića.
Radite li s djetetom koje ima dispraksiju, znajte da je to dijete koje sa svojim odrastanjem sve više i više zabrinjava svoje roditelje.
Dispraksija je teškoća ili nezrelost u organiziranju pokreta, što dovodi do ispada na planu jezika, percepcije i mišljenja. Neurološki je uvjetovana i prisutna je od rođenja.

Kada dođe razdoblje da djeca trebaju završiti osnovnu školu i krenuti dalje, roditelji se pitaju može li se njihovo dijete prilagoditi novonastalim promjenama koje će uslijediti.
Dolazak u osnovnu školu je jednako tako neka vrsta promjene koja uvelike utječe na samo dijete. Domaća atmosfera kod kuće zamijenjena je s nepredvidljivostima u školi. Djeca dolaze u kontakt s novim i nepoznatim ljudima te nailaze na novi namještaj o koji se mogu spotaknuti. To može biti vrlo nezgodno iskustvo ako se dijete ne upozna s tim situacijama. Naravno, ako u školi postoje učitelji koji su vrlo senzibilizirani za rad s djecom s dispraksijom, te su uz to educirani ili dobro informirani, tada adaptacija djeteta ne bi trebala biti nikakav problem.
Dolaskom u osnovnu školu djeca dobivaju puno informacija, koje ponekad mogu biti i konfuzne, popraćene specifičnim fizičkim zahtjevima. Naravno, procjep između djece će se širiti i donosit će se zaključci o onoj djeci koja ne mogu izvesti neke zadatke/aktivnosti sa sigurnošću, kao što su hvatanje lopte, oblačenje, objedovanje, ali i neke druge kućanske zadatke.

Može se dogoditi da se dijete tada mora suočiti s nekim situacijama koje su signifikantne u svakodnevnom životu, kao što su upotreba toaleta, samostalno oblačenje, igra s ostalom djecom te prilagodba u novom prostoru (razredu). Na kraju, to je ipak prostorija u kojoj se sve brzo događa, koja je bučna i pretpostavlja se da dijete s dispraksijom sjedi mirno na svome mjestu. Ponekad se može dogoditi da vidite dijete u razredu kako sjedi okrenuto leđima učitelju koji predaje gradivo. Koncentracija im je usmjerena na gradivo onoliko koliko ga uspiju pratiti, a to se ponekad kod njih jako teško postiže.

Djeca s dispraksijom najčešće imaju teškoće u auditivnoj i vizualnoj percepciji. Vizualna percepcija utječe na sposobnosti kao što su prepisivanje s ploče u bilježnicu, ali i nemogućnost praćenja slijeda bacanja lopte u zraku. Postoji velika mogućnost da se dogodi da u prepisivanju s ploče izgube slijed gdje su stali i nemogućnost nastavka, kao i to da ih lopta udari prije nego se uspiju pomaknuti.

Nemogućnost dugotrajne koncentracije

Kod auditivne percepcije smanjena je sposobnost slušanja i slijeđenja naredbi, pogotovo ako se učitelj pomiče unutar razreda dok predaje. Poznato je da dijete s dispraksijom radije kopira tuđe ponašanje, kao reakcije na neke situacije, nego da samo potiče radnje. Postoji vjerojatnost da se to događa zato što postoji očito izrazito kašnjenje u procesuiranju informacija. Nije ugodno “boriti se” s dispraksijom jer se mora stalno biti svjestan radnji ostalih te da dijete može biti predmetom podsmijeha kod drugih.

Za dijete s dispraksijom početak škole može biti vrlo zahtjevan jer dan u školi traje duže, s novim pravilima i zahtjevima. Učitelj može zaključiti kako kod djeteta postoji nezrelost na signifikantnim razinama, i to u brojnim područjima, kao naprimjer u pisanju i crtanju. Većinu djece s dispraksijom “muči“ nemogućnost dugotrajnije koncentracije, što utječe na daljnje iskustvo kod djeteta. No, moramo naznačiti kako učitelj tu nije nemoćan - on uvelike može pomoći djetetu da se prilagodi, da gradi poštovanje prema sebi, radi na samopouzdanju i odnosu s drugima.

Kod kuće se obitelj “nosi” s teškoćama djeteta s dispraksijom, no kada dijete krene u osnovnu školu, mora se samo “nositi” s aktivnostima koje zahtijevaju samostalne aktivnosti, kao što su npr. odijevanje i skidanje kaputa, te mogućnost da dijete počne što više provoditi vrijeme bez svojih roditelja.
Važno je napomenuti da učitelj prije nego što krene s gradivom, u razredu treba razmotriti mnoge važne činjenice koje svako dijete, a pogotovo ono s dispraksijom, “donese” od kuće, tako da se dijete što bolje može prilagoditi školskom okruženju koje je za njega novo. Kako bi sve to uspjelo, učitelji i zaposlenici škole moraju znati ponešto o dispraksiji, tako da mogu savjetovati roditelje i dati im neke odgovore.

Nekoliko korisnih savjeta

- Roditeljima se može savjetovati kako da čitko napišu unutar dječje odjeće djetetovo ime.
- Predložiti roditeljima kako odabrati najprikladniju torbu za dijete. Bilo bi dobro da unutar torbe ima nekoliko džepića koji su odvojeni, tako da se u jedan mogu staviti osobne stvari poput namirnica, a u drugi pernicu. Uvijek stavite iste stvari na ista mjesta, tako da dijete zna gdje se one nalaze i da uvijek može provjeriti da su na istim mjestima. Bilo bi dobro također da torba ima dijagonalni remen koji raspodjeljuje težinu kod djeteta, te tako pomaže djetetu koje ima teškoće s ravnotežom.
- Preporučuje se da hlače imaju elastičnu gumicu oko struka, tako da djetetu bude lakše pri oblačenju i skidanju.
- Oprema koju je propisao fizijatar ili fizioterapeut, a koja olakšava kretanje ili smanjuje teškoće kod djeteta, može se nositi ispod odjeće.
- Osobna higijena može biti problem. Pranje zubiju može biti olakšano električnom četkicom.
- Bilo bi dobro da učitelj bude senzibiliziran na probleme koje ima dijete s dispraksijom, tako da diskretno može utjecati na moguće situacije koje se mogu pojaviti u školi, bude li potrebno, te da smanji mogućnost srama kod djece s dispraksijom, pogotovo u svakodnevnim radnjama ili situacijama. I objedovanje u školi može također biti veliki problem. Naime, pribor za jelo može biti problematičan za dijete s dispraksijom, pa zbog teškoća pri upotrebi pribora, dijete može biti svjesno svojih problema. Da se izbjegnu takve situacije, bilo bi bolje djetetu pripremiti sendvič omotan u foliju. Ako se u djetetovu torbu stave keksi, treba osigurati da se oni mogu lako otvoriti.
- Predložite roditeljima da djetetu pripreme sok koji se može piti na slamku, a ne sok koji iziskuje lijevanje, kako se dijete ne bi dodatno opteretilo tim aktivnostima.

mr.sc. Nataša Šunić, prof. logoped