Brzopletost i kako je prepoznati

Kao i mucanje, i brzopletost je poremećaj fluentnosti (tečnosti u govoru), ali se ipak jedan od drugoga u mnogočemu razlikuju. Brzopletost uključuje povremene "blokade" u govoru, koje su zapravo rezultat neorganiziranog govora, a to može značiti da se govori vrlo brzo ili da je osoba zapravo nesigurna u ono što želi reći. Za razliku od mucanja, kad osoba zapravo zna što želi reći, ali nije u mogućnosti to izgovoriti. Budući da brzopletost nije još toliko poznata, mnogi su je poistovjećivali s mucanjem, te su se brzopletaši uglavnom opisivali kao osobe koje mucaju, ali je u praksi općepoznato da često s brzopletošću ide i mucanje, kao i obrnuto.
Ako imamo osobu kojoj se nešto govori, a ona misli na nešto drugo, osoba ga neće razumjeti, i to je situacija koja se događa većini nas. No ako uz to imamo odsutnost pažnje, dolazi do smetnji u razumijevanju, te i neobraćanja pažnje na formu, a to se sve redovito odražava na govor.

Očitovanje brzopletosti:

- vrlo često je to konfuzan i neorganiziran govor
- ograničena je svjesnost svoga govora
- povremeno "bolji govor" (tečniji govor); kada se osobu upozori da malo uspori u govoru ili da više pazi na govor (da se kontrolira)
- tzv. "skraćivanje" riječi, i to onih dužih sa suglasničkim skupinama (npr. "parkiralište" skrate u "pakirište"...)
- vrlo nerazumljiv govor
- obiteljska anamneza - netko u obitelji ili muca ili je brzopletaš
- teškoće u učenju koje nisu rezultat smanjene inteligencije ili dijagnosticirane disleksije ili disgrafije
- često i neuredan rukopis
- smanjena pažnja, koncentracija i vrlo često hiperaktivnost
- teškoće s auditivnom percepcijom (teškoća sa zahvaćanjem glasova)

Dakle, poremećena je osnova govora, tj. sve što je dio veće cjeline, organizacije (Golubović, S.): disanje, intonacija, glas, ritmičnost pa i naglasci, gramatika. No, poremećeno je i ono što bismo uvjetno mogli nazvati detaljima govora, a to su leksik i izgovor glasova. Brzopletaš često ima vrlo siromašan rječnik bez obzira na godine koje je proveo u školi. Ne razumije i ne upotrebljava rjeđe i biranije riječi, a posebno ne one koje se obično nauče čitanjem. Kod onih fonetski kompliciranijih i rjeđih može imati problema, jer se točno ne sjeća njihove glasovne i slogovne strukture. Izmišlja nove riječi, starima daje pogrešan ili izmijenjeni smisao. Kada se ne može sjetiti riječi ili je ne zna, brzopletaš se katkad služi verbalnim opisima ili gestama. Isto tako dosta se služi poštapalicama i uzvicima.

U doba polaska u školu roditelji i nastavnici obično počnu primjećivati govorne nedostatke djeteta s brzopletošću i posljedično zaostajanje u svladavanju tehnike čitanja i pisanja. Počinju prigovarati i kažnjavati dijete. Kako je jedan od najuočljivijih simptoma brzopletosti u govoru zastajkivanje, ponavljanje i saplitanje, mali se brzopletaš nerijetko proglašava i mucavcem.

Ako govorimo o brzopletosti u dječjoj dobi, to je obično neuredno i nemirno, ali simpatično, vedro i otvoreno dijete. Vrlo teško prihvaća norme okoline. Ponaša se prirodno, ne poštujući pravila koja su u biti prisile. Jede kad je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati, obući uobičajene dijelove odjeće. Vrlo teško se uklapa među djecu jer mu svaka igra brzo dosadi pa se može asocijalno ponašati. Obično mu je govor neprihvatljiv te postaje objekt poruge. Neuredno jede, diže se sa stola, ne sluša što mu se govori. U školi su to djeca koja brbljaju, dižu se iz klupe, šeću razredom izazivajući opći smijeh, no ona to ne čine zato što su zločesta ili nepristojna, nego jednostavno zaboravljaju gdje su i kako se trebaju ponašati. Zaboravljaju zadaće, knjige, pa i torbu, a da ne govorimo o svim mogućnostima koje pružaju odjeća i obuća. Jedna cipela smeđa, a druga crna, na jednoj nozi čarapa, a na drugoj je nema, umjesto školske torbe mamina torbica...

Kod sindroma brzopletosti vrlo često možemo naići i na teškoće u izgovaranju (dislalija), jer zapravo brzopletaš površno sluša, te mu je i pažnja fluktuirajuća (raspršena). Samo površno slušanje se odnosi na slušanje drugih, ali i na slušanje samog sebe, te i na kontrolu samog govora. To je posebno važno za doba učenja govora, kada je slušna samokontrola primarna kontrola govora. Najčešće je tu riječ o leksičkim dislalijama, i to sigmatizmu i rotacizmu, ali artikulacija može biti i općenito oštećena, i to zbog same površnosti. Izgovor je takav da su glasovi jedva prepoznatljivi, te se doima kao da se jednostavno preko nekih "klizne". Ako povežemo takav način artikulacije s neadekvatnim govornim disanjem, poremećajem ritma i tempa, siromašnom upotrebom gramatike, siromašnim rječnikom, monotonijom ili pogrešnom intonacijom, a na kraju dođe i zamuckivanje, dobivamo pravu sliku brzopletaša. Najzanimljivije u svemu tome jest da sve to pravom brzopletašu ne smeta, dapače vrlo je veseo, rado govori te nema nikakvih kompleksa, jer nije svjestan svoga govora.